Ljubav se treba prihvatiti, a ne shvatiti. Treba je biti dostojan, a ne moliti za nju. Sve je to potrebno, kako bi se došlo do njene idealne mjere, ispisane kojekakvim notama, crtama, znacima, simbolima… Možda i nekog ispisa vrijednog pisanja, dok ti se preko ruke koja piše slijeva ljepljiva suza. Možda je to i neka karta, koju od ludila baciš na sto sudbine. Pitajte me – Šta je ljubav dok […]
Rijetki su oni koji odustaju. Poslije svakog gubitka kreću još jače i žustrije, sa još većim ulogom, da bi bol bio još jači. Ukus tog malog dobitka vrijedi! Taj period ulaganja, nadanja, očekivanja… Možda je problem u tome što obično kad osvojimo taj mali dio, prestanemo ulagati? A možda i nije. Možda je tako bolje! Sigurno je tako bolje. Zašto je teško objasniti? Zašto je teško razumjeti? Pitanje je šta […]
Kakav li je to karakter, koji svoj bijes i agresiju ostavlja na nedužnom malom biću? Kakav to životni put izbriše čovjeku svaku emociju, svako strpljenje… Kada i kako čovjek zaboravi voljeti… Neki možda i ne nauče nikad… Neki vole bol, a mnoge ljubavi bole… Da li je to onda uopšte ljubav? Nemamo svi istu predstavu o ljubavi. Za nekog je ljubav jutarnji zagrljaj i osmijeh. Za nekog je ljubav miris […]
Prošetam tako ulicama sjećanja, njegujem ih, jer ima tu šta da se njeguje. Divne su to ulice. Ulice kroz koje je ona prošla. Te ulice mirišu toplinom, zvone osmijesima i njenim glasom, a gore strepnjom i drhtajima. Ulice naše ljubavi. Beskonačno duge ulice, izvezla je po mom srcu. Moje krilo za let, i moja mreža za pad. Volim te naše ulice. Kad god njima prođem, vrate me u život. Guraju me […]
Tako je nosio tešku vreću. Vukao se, iznemoglo kroz snijeg. Vreća je bila puna. Reklo bi se, najneophodnije stvari. Noge su mu postajale teške. Krupne kapi znoja klizile su niz čelo i gubile se negdje u snijegu. Nije imao snage ni sebe da nosi, da hoda, ni da ostavi vreću. Bez toga ne može preživjeti. Uporno je koračao naprijed. Nije znao gdje ide. Nije znao gdje se nalazi, ali išao […]
Postoje samo mogućnosti koje se sklapanjem činjenica mogu nagađati i pogoditi kada biće ima dobar kantar. Ranije sam se pitao zašto su stvorena humanoidna bića. Hrane se drugim bićima, mnogima od njih koji jednako imaju osećanja da bi ih u hemijskoj reakciji pretvorili u energiju i izbacili na kraju u vidu neke odvratne materije. Putujući po našem univerzumu i posećujući naseljene planete došao sam do odgovora koji sam i ranije […]
Teme i potiljak su utrnuli od energije. Rizikovaću sa svojim srcem, jer osećam bezglasni zov sa druge strane lepši od sto hiljada slatkih reči. Čujem je kao pištanje visoke frekvencije u moždanom tkivu i počinjem da ga razumem, ne kao reči već kao čista osećanja. Darko Bešlić
Nije bilo grubosti i povređivanja; njegov pogled je grejao i krotio ljude, ali je ipak bilo nečeg hipnotičkog i dubokog, čini se da bi umirio i zmiju u kakvom kamenjaru. Odakle je dolazila takva mirnoća, strpljenje i blagost niko nije umeo objasniti. Živeo je u nekom potkrovlju. Ulazna vrata su gledala na balkon gde je gajio ljiljane, jasmine, orhideje i trave kojima je lečio, vidao, spravljao meleme i eliksire. […]
Nisam imao potrebu ništa posedovati sem svoje ljubavi, sve je nadomestila. Dodire, boje, oblike i zvuke, nestadoše muke. Oslobođen programiranih navika sijao sam između niti života, trudio se da ih ogrejem svojim osećanjima. One su treperele i osetih eho svoje ljubavi u njihovim zracima. San za čuvanje na varljivo rajskoj planeti, kukavica i lopova, nesvesnih sklopova. Planeti iluzionista pogubljenih u lažima. Pusti me bar kafu da popijem i priviknem se […]
Naleti energije u mojim čakrama su bili prejaki za moj organizam. Krenuo sam da forsiram krunsku čakru, što mi je oborilo krvni pritisak drastično, iako nikad nisam imao problema sa njim, pa sam prešao da primam energiju solarnim pleksusom. Opet je bilo preobilno kao leptirići u stomaku puta deset, gotovo bol. Sutradan, kad sam se ustao i otišao do toaleta, urin mi je bio krvav. Nisam se uzbudio ni uplašio […]
