Tako je lako voljeti. Lako je voljeti kad znaš. Onako, dječije. Bez razloga. O toj ljubavi svi i pričaju. Svi pričaju, a svi se boje. Jer kad voliš, onda si ranjiv. A svi se boje boli. Koliko god bilo bolno, još mnogo ljudi voli. Tajno, javno, nestvarno, lažno, nejasno… ali vole.

Rijetki su oni koji odustaju. Poslije svakog gubitka kreću još jače i žustrije, sa još većim ulogom, da bi bol bio još jači. Ukus tog malog dobitka vrijedi! Taj period ulaganja, nadanja, očekivanja…

Možda je problem u tome što obično kad osvojimo taj mali dio, prestanemo ulagati? A možda i nije. Možda je tako bolje! Sigurno je tako bolje. Zašto je teško objasniti? Zašto je teško razumjeti?

Pitanje je šta želimo? Šta nas čini srećnim? Možda ponekad i nije do nas. Svi žele nekoga, da ih voli, da ih čeka, da ih uhvati ako padnu, svi žele pažnju… a za ljubav je svakako potrebno dvoje bez ikakvih pravila.

 

Kakve je boje ljubav?

Crvena kao rubin, kao obrazi, kao romantika. Te intenzivno crvene ljubavi… Sve dok rubini ne izgore u vatri i postanu tečni kao krv…

Znate li plave ljubavi… One plave kao plima i oseka. Nježne kao zora, daleke kao nedodirljive zvijezde, koje su stalno tu… Stalno tu!

Žute ljubavi…  Kao jutarnje Sunce, kao zlato, kao obećanje, kao dar, kao sigurnost…

Vatrene boje… kao tango, kao plamen, kao svjetlost, kao želja… Sve dok želja ne izgori u prah…

Postoje i crne ljubavi… Crne kao noć, kao tišina, kao misterija… Kao mir, kao porok… Kao tajna, sa svom svojom dubinom, kakvu ima samo crna… Da, misterija!

Ljubičasta boja, znate ono kada u crvenu ljubav kapnemo malo plave. Divna, ona platonska. Kao mašta, kao san… Kao prvi poljubac u obraz… Kao sladak pogled i tajnovit osmijeh. Eh, kao mašta!

Zelene ljubavi, kada u plavu dodamo malo žute, pa dobijemo krila i letimo… Da, baš do tih nedodirljivih žutih zvijezda, koristeći energiju plavih plima i oseka.

Možda, neke ljubavi i nemaju boju. Možda su bijele… Srebrene, prozirne… Ledene poput kristala leda… Tope njih vatre. Neke brže, neke sporije. Na bijelom, ipak svaka boja ostavlja trag.

 

Sami biramo svoju boju ljubavi. Zato je ljubav teško i definisati. Zato što ne vidimo svi istim očima. Volimo onako kako vidimo.

Bojimo se tuđih boja. Bojimo se nepoznatog. Bojimo se rušenja sopstvenih iluzija i gubitka naših boja. Sve dok nam ih neko ne izmiješa kiselinom, pa ostavi ili bijeli kristal ili preda tamnu notu, ili ko zna, možda nešto novo.

Ali boja i kombinacija je tako mnogo. Ljubav je bol, ali i pokretač života, prelijepa u svim svojim tonovima  i bojama. Lijepo ih je miješati i dobiti neke nove, naše boje. Naše melodije.

Nikad ne znamo šta ćemo dobiti. Pa šta ako nam se ne svide? Možda baš tada naiđe neko sa kiselinom i izmiješa ih!

 

Danijela Kuzmanović