proza

LJUBAV TETKINA JE IZRODILA MOJU

Jedva se iskobeljah iz gomile knjiga koje sam tih dana ogradila moje zaljubljeno srce, kljukajući ga znanjem kao slatke guščiće. Iz bašte ih čuh kako gaču, žureći da što vernije isprate geganje majke guske. Svi bi sve da urade, svi bi da podmažu kapiju, sve živcira njena pokvarena reza, ali sve samo osta na rečima, koje zvrk vetar, ćarlijanjem kroz bagremar, pokupi iz dosade, i nosa okolo, da prekrati letnje […]

Više

DANIJELINE PRIČE 2

Tamo daleko, blješti neka svjetlost. Možda neka mala zvijezda? Možda ulična lampa? Možda osvjetljava put. Možda nekog čeka. Možda neko plače ispod nje, jer ostaje sam. Opet, jako je čudna. Neka bijela svjetlost. Možda se neko nada dolasku. Izgleda tako blizu, a možda je jako daleko. Znala bih, samo da krenem tamo… Ipak, ljepše ju je posmatrati iz daljine. Maštati, razmišljati. To je ljepše od razočarenja. Šta ako je samo […]

Više

DANIJELINE PRIČE

A oni nesvjesno, tako maleni i lagani, nose tako težak teret. Teret neizgovorenih riječi. Začetih u dubini duše, ali ne izgovorenih. Dođi! Vrati se! Ostani! Zagrli! Trebaš! Čekam. Čekaj me! I odlaze…. Pomisliš nekad da ih zaustaviš. Da zadržiš. Da napraviš branu na potoku, pa da zauvijek ostanu tu, kraj tebe. Da ih gledaš samo. Samo pomisliš. Njima daš još jedan teret, sada neostvarene misli koju je u sekundi zamijenila […]

Više

DJEČAK IZ VODE

Ni tako velik prostor, nije bio dovoljan za sve zvijezde. U čitavoj toj borbi kreirale su savršen prizor. Prizor od kog staje dah. Osjećao je nešto čudno u vezi sa njima. Osjećao je neku čudnu povezanost s njima. Željele su mu nešto reći. Uzalud. Niti je on razumio njih, niti one njega. Bio je na raskrsnici. Sve je podsjećalo na njegov dom, ali osjećao je da ne pripada tu. Znao […]

Više

Novembar

Uzimaš kišobran, danas ti se ipak ne kisne. Dovoljno je bilo juče. Počinje još jedan novembarski dan. Šta li je tako teško u tom novembru? Kiše? Oblaci? Nestanak prirode? Kraj godine? Kraj? Ili samo mi? Sami sebi i jedni drugima. Ima nešto tako teško. Ne znam šta je. Novembar je mjesec za pripremu za polazak u neki novi početak. To je onaj trenutak kad zastaneš ti, pa i vrijeme stane. […]

Više

TAJNA

Samo je jedna tajna pružena ti na dohvat ruke. Svaki dan. Kao šapat tik, uz nas. Dovoljno blizu, da smo daleko. Da je sigurna. Dovoljno daleko, da nas pokreće. Da nas budi svaki dan. Zastani! Čuj! Zemlja se okreće. Sunce se okreće. Galaksije se kreću. Elektroni se okreću. Atomi se okreću. Mi se krećemo. U krug. Osluškuj tišinu! Možda ona krije odgovor. Ona govori glasno. Jesi li ti glasniji od […]

Više

ŠAHOVSKI DON KIHOTI

Na sve načine sam pokušavao da ih urazumim, navodeći da se moja Minea ljuti što na gubitnike traćim vreme. Što propuštam dražesne trenutke u njenom romantičnom potkrovlju, uz odabrane note starih dobrih klasika. Franca Lista, Betovena, Šopena… koji u duši pobuđuju najfiniju emociju u odavno posrnulom vremenu, odgovarajući me time od svih šahovskih polja, da ne posrnem na ograncima bezočne kocke koja noćima vreba novo žrtveno jagnje. Probao sam da […]

Više

MOJ NEPREŽALJENI CIKLAMA KAPUT

Smeta ti moja zavodljiva figura, ma kako da sam odevena. I da se obučem ko monahinja, strogo zakopčana do grla, naći će svoj put do zadivljenih pogleda. Večeras si mi izabirao najizazivniju haljinu, crvenu kao krv. Godinama je visila u gardoberu, čekajući svoj red. Dobro da je moljci nisu izrešetali, kao što su moj najdraži, neprežaljeni ciklama kaput, koga sam se jedva odrekla. U njemu sam izašla na naš prvi […]

Više

MESEČEVA SONATA

Pokušavam da razaznam neki od tvojih bezočnih likova kojim si me povredio, da te odgurnem laktom, kao ti mene one večeri, kad sam očekivala potvrdu naše ljubavi, zauvek. I taman kad bih ga dokučila sa odrazom Meseca u oknu, kao beli zečić bi iskočio iz crnog cilindera nekog mađioničara, dražesniji, učtiviji, razbijajući mi san na komade. Odlutah u slačke maštarenja, u detinjaste šaljive magične obrede sa biljkom tarčužak, dan i […]

Više

Za svaki dan po jedan novi osmijeh

Djela mogu da budu precijenjena. Pogledi mogu da budu zamišljeni, nejasni i daleki, a bliži nego što smo i mi sami. Osmijesi su jedino iskreni. Oni su stvarni. U njima mogu da saznam sve. Oni kratki, simpatični. Oni reda radi. Oni koji se trude bezuspješno da sakriju tugu, brigu ili strah. I što se više trude, to su sve jasniji. Njima se ne može sakriti. Ne mogu se glumiti. Čak […]

Više