Pojavio se. Samo se stvorio tu. Ne zna kako, ne zna zašto. Napustio je svoj univerzum, došao u neki drugi. Nema vode. Šta je to što ga je ovdje dovelo i zašto? Nebo je te večeri bilo posebno. Zvijezde su se hrabro borile za svoje mjesto.

Ni tako velik prostor, nije bio dovoljan za sve zvijezde. U čitavoj toj borbi kreirale su savršen prizor. Prizor od kog staje dah. Osjećao je nešto čudno u vezi sa njima. Osjećao je neku čudnu povezanost s njima. Željele su mu nešto reći. Uzalud. Niti je on razumio njih, niti one njega.

Bio je na raskrsnici. Sve je podsjećalo na njegov dom, ali osjećao je da ne pripada tu. Znao je da tu nikad neće naći potpunu sreću. Osjećao se kao da je došao određenom misijom. Svi se ponašaju kao da je i juče bio tu.

Sve je normalno, potpuno. Ovi ljudi mu djeluju poznato. Možda ih je nekad sreo. Definitivno nije, ali ima osjećaj da ih zna čitav život. Do vraga s tim, hoće li mu neko objasniti šta se dešava? Hoće li se probuditi i vratiti u svoju vodu? Ima li kraja agoniji?

Bio joj je potreban. Osjećao je to. Zbog nje je došao iz vode. Ona ga je i stvorila. U trenutku bez izlaza, on je bio njena džoker karta. Igrala se vatrom. Neko se morao opeći. On je bio njeno djelo. Zajedno su činili neku čudnu cjelinu. Ona vatra, on voda. Ona crno, on bijelo. Zajedno su bili drugačiji. Imali su svoju priču.

Stvorila ga je prema svojim nesavršenostima. Njemu je dala, sve ono što ona nikad neće imati. Dala mu je sve ono što je tražila. Oduzela mu je sve ono što je ona već imala. Trebalo je da čine jedan savršen jing jang. Sa njegovom snagom, moći, intrigantnim pogledom, stabilnosti i njenom energičnošću, upornošću, iluzijom i željom za životom.

Da, on je plovio muljem, riječnim. Ona je letjela nebom. Željela je u svemir. Željela je na Mjesec. On nije imao želja. Ona ga je naučila da želi. Ona mu je pružila ruku. Podijelila je svoja krila sa njim.

On je sa njom podijelio svoju snagu. Letjeli su tako, ona na njegovim leđima, on sa njenim krilima. Mogli su daleko. Igrali su se. Tu je greška. Nije postojao. On je bio samo dječak iz vode. Pripadao je vodi. Svemir bi ga ubio.

Ona je tako jako željela svemir. Znala je da ne može sama. Isto tako, ne može sa njim u vodu. To bi ubilo nju. Mogu tako da lete nebom. Ali ona to može i sama. Stvarala je sama i pogriješila u startu. Ako je htjela u svemir, zašto nije stvorila dječaka iz svemira, koji dolazi po nju i vodi je? Ne, ona je htjela baš njega. Trebalo je da funkcioniše. Logično da nije. Na kraju je logično. Dva su to svijeta. Dva univerzuma.

Letio bi on sa njom. Krenuli su prema svemiru. Iako su oboje znali da će ga to ubiti. Koga briga, ionako je jedan sekund sreće draži od vječnosti provedene u nedovršenosti. Prvi korak, gdje je sreća? On je samo dječak iz vode. Ne iz vode, iz mulja. Riječnog mulja. Nema on snagu. Nema on ništa. Njena krila gore njenom vatrom. Oni gore. Padaju. Oboje, padaju. Opet je svako na svome.

Prošla je agonija. Dječak iz vode je u vodi. Sve je samo iluzija. Ostaće ožiljak, vatreni na njegovom srcu. Ispraće ga voda. Možda ga pojede so, ako nekad izađe iz mulja i zapliva morem. A ona… ne treba ga više. Ne treba nikog. Liječi i hrani svoja krila.

Sama će do Mjeseca. Ima vremena, kad zarastu ožiljci na krilima, nahraniće ih, ojačati ko zna kako ovog puta. U svemir će sama. Svojom snagom. Tamo je možda čeka dječak iz svemira. Ovoga puta nema igre, nema iluzije, samo njene želje, strahovi i ona. Ovoga puta samo realno… čvrsto sa Zemlje, daleko u svemir.

 

Danijela Kuzmanović