Otpio si još jedan gutljaj martinija pomešan sa ljubomorom, kojom me rado počastiš kad god te dohvate drvene lutke u toj šašavoj glavi. Prestani da me meriš tim zidarskim metrom, još samo da kreneš sa zvižducima i jeftinim komplimentima. Nisam taj soj, shvati već jednom.

Smeta ti moja zavodljiva figura, ma kako da sam odevena. I da se obučem ko monahinja, strogo zakopčana do grla, naći će svoj put do zadivljenih pogleda. Večeras si mi izabirao najizazivniju haljinu, crvenu kao krv. Godinama je visila u gardoberu, čekajući svoj red.

Dobro da je moljci nisu izrešetali, kao što su moj najdraži, neprežaljeni ciklama kaput, koga sam se jedva odrekla. U njemu sam izašla na naš prvi sastanak. Skoro nas zatrpao sneg, koliko je vejao tog hladnog decembarskog sutona, dok smo stajali čekajući tvog druga da dođe po nas, i da nas odvede u njegov tek otvoren restoran “Zlatna Potkovica” na Banovom brdu.

Samo kad se setim sa koliko si me poštovanja gledao, diveći se mom damskom držanju. A i narednih nekoliko dana, kad bi se viđali u iznajmljenoj kući tvoje maćehe Milunke – Lule, koja bi nas budila lupanjem koječim, kad bi iznenada banula sa puta, sve sa svojim švercerskim torbama.

Uprkos mom nastojanju da me prihvati, zadugo nije uspevalo, već samo onoliko koliko bi joj pomagala da rasproda svoju sumnjivu robu. I kad bi zaćutala pred njenim čiodnim zavidnim rečima, dohvatila bi se neke naše bezazlene svađe i napravila čitavu dramu, ne bi li nas rastavila. Uspelo bi joj na dan-dva, jer bi nalegao na njenu beskrupuloznu stranu na kojoj bi pakost tražila odraz svojim svinjarijama.

Da li te je i ovog puta odbacila meni, da mi pokvariš veče, ili ti je dosadilo njeno uporno provodadžisanje? Mršti se koliko hoćeš, negoduj odsečnim zamahom ruku, kao da ćeš me zgromiti sve sa obećanjima koja sam položila u ovu našu, sad već, mučnu vezu. Ali ja znam da te je neki vrag naveo da potrčiš za mnom, kad sam čvrsto rešila da odustanem od snova, koji su dospeli veštici u zalog.

Sumnjam da si ih za samo nedelju dana uspeo da otkupiš iz tih gramzivih šaka, sve sa vajnim “hvalospevima” o meni. Ako grešim, zašto me onda reziliš tim opakim ljubomornim scenama, izrežiranih njenim uskogrudim pogledima, kad znaš da je sva moja istina istrešena na tvoje znojem okupane dlanove. Ma da pogrešno sudim, kad god zaroniš u tu čašu bez dna. Ljubav te je dovela na moja vrata kao slepca. E pa lepo, čemu onda sva ta zajedljivost na moju ljubaznu mladost i lepotu.

Uzvraćaš mi udarac, onaj isti kojim sam te uhvatila u zagrljaju sa Lulinom izabranicom, po meri njenog alavog džepa. I venčanicu joj kupila od njenih drugara uličnih preprodavaca, tamo dole podno parka naspram železničke stanice, gde me je sram proći od njihovog zločestog keza. Ništavan milje moralnih nakaza, koje treba otresti motkom, pre nego zaposednu i mesta gde se ljubav rađa.

Pustila sam jezik, i… a da možda ne trebam palacati, kao ona zmija koja te zamalo udavila da te nisam spasila. Naseo si na njene kule i gradove, od kojih je samo bunjište skandalozne žute štampe. Proveo si se ko bos po trnju, vidim još ti zevaju cipele. E moj dragi, daj da te poljubim da ti pre zarastu te proklete rane. Samo ne znam kojim sredstvom se spira ukaljan obraz. Možda ovom mirišljavom ružinom vodicom, koju štedim kao jedan od najdragocenijih poklona od moje bake Zlate.

E, govorila je ona meni dok se borila sa dušom u nosu, opirući se toj napasti od smrti, da se ne petljam s tobom. Dobro je znala tvoju maćehu Milunku, kao zlu paru, još sa Senjaka. Bile su prve komšinice. Baka Zlata bi joj se tek kurtoazno javljala, kad bi im se pogledi susreli. Stara beogradska škola, no kako bi jedna gospođa poput nje.

Govorkalo se, sećam se još kao mala, da je Lula pokušala da obrlati dobrog čika Savu da se venčaju, ne bi li joj ostavio svoju prelepu vilu. Ali pravda je preduhitrila, baka je pokucala pre nje na ta veličanstvena mesingana vrata, i upozorila ga da ni za živu glavu ne potpiše taj falsifikat od ugovora. Hvala Bogu, poslušao je i kuća je ostala njegovoj ćerci iz prvog braka, Eleni.

A samo si ti ostao gluvonem na sva upozorenja dobronamernih ljudi, a i na moja, kojim ti i sad, kao ovom lepezom, mašem ispred nosa. Ja znam da je poštuješ što te odgojila, a i da je negde voliš, ma kakva da je, jer ne znaš za ljubav prave majku. I neka ostane tako, ali treba da misliš i na svoju sreću. Ako misliš da naša veza uspe i da ne završi, kao moj neprežaljeni ciklama kaput izrešetan moljcima, moraš nešto preduzeti..

Mesecima je tako visio, tu na prozoru okačen o ofinger, jadničak, sve dok nije naišla ciganka navaljajući da mi gleda u njene otrcane ciganjske karte. Opirala sam se, ali uzalud, navalilla da mi gleda, ili da umre. I mene zagolica znatiželja, te pristanem.

Šta mi je rekla… Stvarno te interesuje šta nam je prorekla… E nagađaj, prosudi po ovome što ti sve vreme trtljam, kao pokvarena gramofonska ploča. Tačno. To mi je rekla. Da se venčamo, tajno pre nego nam Lula iznova podmetne nogu nekom novom bogatašicom, koje ne prestaje da štanca, kao svoje novčanice ishabane po tamo nekim lopovskim džepovima.

Ćutiš, dobro je. Samo ti razmišljaj u sebi, bolje nego da se istresaš na mene, nedužnu. Samo nemoj zadugo. Bojim se da će me strpljenje izdati sa prodajom bakine kuće na Senjaku. Pojavio se ozbiljan kupac, fin gospodin, povratnik iz Nemačke. Sačekaću još ovu nedelju, možda i onu tamo.

Opet grmi. Hoćemo li krenuti da nas društvo ne čeka. Ova jesenja kiša kao da pokušava saprati sve što nam na putu sreće smeta. Volela bih da je tako. I ti, dok zadivljeno gledaš u moje zavodljive mazne obline. Ne, neću navaljivati ko ona dosadna stenica, ne trebaš mi ništa reći, reda radi. Učtivost je lepa, ako joj promišljena odluka izgradi stav. Samo nemoj da sutra zažališ za mnom, kao ja za neprežaljenim ciklama kaputom. Za punoletstvo sam ga dobila od baka Zlate.

I pazi, ovo veče hoću da provedemo na najlepši mogući način, da ga urežem u sećanje kao najlepšu sliku od svih do sada, a koje su nas slikali razni, krateći ih za onu najlepšu nijansu ljubavi. Hajdemo, taksi je stigao. Ako ode, teško da ćemo ga po ovom pljusku ponovo dozvati…

 

Nelly Poerich