Iz dnevnika ljetne noći, jula 2013.

Tamo daleko, blješti neka svjetlost. Možda neka mala zvijezda? Možda ulična lampa? Možda osvjetljava put. Možda nekog čeka. Možda neko plače ispod nje, jer ostaje sam. Opet, jako je čudna. Neka bijela svjetlost.

Možda se neko nada dolasku. Izgleda tako blizu, a možda je jako daleko. Znala bih, samo da krenem tamo… Ipak, ljepše ju je posmatrati iz daljine. Maštati, razmišljati. To je ljepše od razočarenja. Šta ako je samo obična ulična lampa, koja će se ugasiti sa prvim jutarnjim svjetlosnim zrakom?

Kada bolje razmislim, ipak ne može ona biti obična. Ako je i ulična, ona je posebna u svojoj svrsi. Ko zna koliko je života spasila do sad. Možda neko prolazi pored nje bez cilja. Možda se neko orijentiše prema njoj. Možda nekog grije.

Ulogu svjetlosti, diktira mrak. Da nema mraka, ne bi ni postojala. Mrak je, dakle stariji. Ipak, mrak je odsustvo svjetla. Za taj mrak, po inerciji vezujemo samo loše. O mraku ne znamo ništa, bojimo se nepoznatog i ljepše se osjećamo kad ga nema.

Trudimo se da što više osvijetlimo svoj život. Međutim, tajnu svjetlosti, ne možemo otkriti bez mraka. Ako u prostoriju punu mraka, upalimo malu šibicu, mrak će nestati. Da li možemo uraditi suprotno?

 

Kamen

Gledala je jedan kamen. Na prvi pogled sasvim običan kamen. Privukao joj je pažnju kad je prelazila preko mosta i ugledala kako ga rijeka umiva. Iz ovog kamena sijao je ponos, zračio inat i prkos. A opet, bio je miran i nepomičan.

Gledala ga je… nekad dugo i znatiželjno, nekad kratko i u prolazu. Budio je u njoj lavinu pitanja. Tako mali, tako nebitan. Stvorio je čitav novi svijet. Zašto bas taj? Pa eto, baš taj! Poseban je. Ona mu je dala posebnost. Ona i njen pogled.

Sada ona više i ne razmišlja. Ona očekuje da je on svaki dan tu. Kad god ona prođe preko mosta, da je on tu i da se sve jače i jače opire rijeci, i čeka je. Čeka njen pogled. Pogled koji je učinio da on postoji. A možda već sutra će naići jači talas koji će ga odnijeti dalje. Nikad neće znati.

 

Ćutanje

Zašto ćutiš? Kaži mi, molim te? Daj mi samo jedan razlog! Ne ćutiš bez razloga. Tako nasloniš glavu i odlutaš i tako nesvjesno ili svjesno kazniš me tišinom. Pitam te gdje smo, ti podigneš glavu, uputiš mi dalek, prazan pogled, a još više zbunjući, i opet oboriš glavu.

Kuda li lutaš, draga? Sa vremenom se borimo kao sa vjetrenjačama. A ti mi lutaš… Kako li sporo tebi vrijeme teče u tim lutanjima? Zalediš li momenat u beskonačnosti, kao mene tim pogledom? Reci mi bilo šta. Samo prekini ovu tišinu…

Neću te pustiti dok… Ne, neću te pustiti nikada, ali reci mi …. Šta te muči draga, dok na moje rame spustiš glavu? Šta sam ovog puta uradio? Želim da znam svaku tvoju misao. Svako tvoje lutanje… Pričaj mi, draga olakšaj mi bar malo ovaj teški trenutak. Olakšaj nam.

Hej, pa to sam ja… samo ja… Čuješ li? Čuješ li tu na mom ramenu, isti ritam… To je ono isto srce… još uvijek kuca.. Pogledaj me i kaži mi… Samo, molim te, nemoj ćutati… Znam da ćeš reći famozno ništa. Znam da će ti se oteti osmijeh krajem usne. Zagrlićeš me još jače, reći da je sve uredu ili da ne znaš šta je, jednostavno ne znaš šta je…

 

Danijela Kuzmanović