Pogledaš kroz prozor svjetlo. Sivo nebo, gusti oblaci. Ni granama se više ne stoji, napuštenim i usamljenim. Ipak pronalaziš zračak sunca, i ustaješ iz kreveta. Možeš ti to.

Uzimaš kišobran, danas ti se ipak ne kisne. Dovoljno je bilo juče. Počinje još jedan novembarski dan.

Šta li je tako teško u tom novembru? Kiše? Oblaci? Nestanak prirode? Kraj godine? Kraj? Ili samo mi? Sami sebi i jedni drugima. Ima nešto tako teško. Ne znam šta je.

Novembar je mjesec za pripremu za polazak u neki novi početak. To je onaj trenutak kad zastaneš ti, pa i vrijeme stane. Razmisliš… Preispituješ se.

Prsten od prošlogodišnjih želja baciš u oblake, ili niz rijeku. Započinješ novi prsten. A sve je i dalje neizvjesno. Možda će kiša. Možda će sunce. Možda će vjetar.

A ti ideš sam niz ulicu u taj dugi novembarski dan, maštajući o povratku u topli krevet. Kao da se ništa ne dešava.

Očisti novembar, dosta toga. Ispere sa kišama. Odnese vjetrom daleko. Ne trči ti se za njim. Nema one aprilske snage. Samo ono što čvrsto želi ostati, samo ono što samo odluči da ostane, ostaje.

Tada, kada je najlakše otići u potrazi za toplotom. Da li je lakše ostati u hladnom ili otići iz toplog u hladno? Da li je lakše baciti želje niz rijeku ili u oblake? Ili je svejedno, kad ih već bacaš?

U rijeku kad bacaš, stojiš na zemlji. Gdje trebaš biti, pa da nešto padne u oblake?

 

Danijela Kuzmanović