Ti, tvoji osmijesi… Njima zahvaljujem što te znam. Oni te otkrivaju. Oni te pokazuju. Riječi mogu da se uljepšaju. One mogu da se izmisle. Mogu biti izgovorene, ne pomišljene. Mogu biti skrivene, a pomišljene veoma često.

Djela mogu da budu precijenjena. Pogledi mogu da budu zamišljeni, nejasni i daleki, a bliži nego što smo i mi sami. Osmijesi su jedino iskreni. Oni su stvarni. U njima mogu da saznam sve. Oni kratki, simpatični. Oni reda radi. Oni koji se trude bezuspješno da sakriju tugu, brigu ili strah. I što se više trude, to su sve jasniji. Njima se ne može sakriti. Ne mogu se glumiti. Čak i kad ih nema, govore mnogo.

Toliko ih je. Toliko znače. Svaki je za sebe jedna uspomena. Čini mi se da svaki dan otkrivam novi i novi. One glasne, duge, koji se ne mogu zaustaviti. One nesvjesne, samozadovoljne. One tajanstvene, blage. One koji se trude da dozovu moje i naravno da im ne treba mnogo. One kroz izgovorene riječi. One što prekinu poljubac. One što me probude. I mogu tako još dugo da ih nabrajam. Sve ih pamtim. Oni te odaju. Oni su te odali davno.

Slatka je to igra. Slatko je gubiti od osmijeha. Slatko je predati im se. Pustiti ih da vode. Pustiti da nas predstave. Da nas po osmijehu poznaju. Da po osmijehu poznamo. Da oboje stranice. Da  oboje dan. Tvoji. Moji. Naši. Ukradeni su najslađi. Dječiji, stidljivi. Oni što vraćaju u male dane. U igre u pijesku. U one ispod zvjezdanog neba. Pred tim osmijesima svi gubimo i svi smo opet djeca.

Osmijesi se ne predaju vremenu. Oni traju i nikad ne stare. Istina, izazovu po neku boru, ali takve su najljepše. Osmijesi nas podsjećaju na ono ko smo. Oni nas podsjećaju ko su ljudi oko nas. Pored nas. Danas. Sutra. Zauvijek!

 

Danijela Kuzmanović