Zaborav je dar. Sretni su oni koji mogu zaboraviti. Ne zaslužuju svi takav tretman. Eh, lijepo li je onima koji zatvore vrata lošeg života i osmjehnu se novom pogledu. Nađu neki novi razlog za život. To je uspjeh. Kada možeš. Kada znaš.

Kakav li je to karakter, koji svoj bijes i agresiju ostavlja na nedužnom malom biću? Kakav to životni put izbriše čovjeku svaku emociju, svako strpljenje… Kada i kako čovjek zaboravi voljeti… Neki možda i ne nauče nikad… Neki vole bol, a mnoge ljubavi bole…  Da li je to onda uopšte ljubav? Nemamo svi istu predstavu o ljubavi. Za nekog je ljubav jutarnji zagrljaj i osmijeh. Za nekog je ljubav miris skuhane jutarnje kafe… A za nekog ropstvo, bol, suze…

Imamo pravo na par listova čistog papira. Imamo pravo na sopstveni pečat. Greška je koristiti tuđe pečate, pozajmljivati tuđe listove… Možeš dosta toga promijeniti na svojima. Možeš pisati sitnije. Sve će stati, ne brini! Naravno, možeš i krupnije. Imaš toliko izbora. Zar prokleti čovječe, nikad nisi zadovoljan?

Zov požude, pohlepe je ono što razdire. Okus pobjede, gorčina poraza , zavist… ZABORAVI… Nađi snage…  Zar nije divan izlazak Sunca, koji te jutros probudio… Zar nije divno to zlatno pero, koje dobijaš svaki dan… ZAR TI NIJE DOSTA? HOĆEŠ JOŠ? UVIJEK HOĆEŠ JOŠ!

Zamisli sada da dobiješ na dar jedan dan da promijeniš sve što želiš. Htio bi još jedan?! Da li bi išta promijenio? Da li bi onda bio srećan? Možda bi želio bolju djecu, bolje zdravlje, možda mladost, možda neki drugi život… Možda samo ono što tebi pripada, a što ti je uništeno… Svi imamo svoje ožiljke, neizbrisive ožiljke…

Ne znam koliko, ali vjerujem da boli. Da bi živio moraš zaboraviti… Naravno da nećeš, ali bar se pretvaraj da si se borio… Moraš li svima oko sebe priuštiti isti tretman koji si ti prošao… Zar ti nije falilo ljubavi, pruži je sad… Imaš kome, itekako imaš kome… Izgleda da uopšte nije jednostavno kako se čini…

Izgleda, ako ne dobiješ na vrijeme ljubav, ne možeš je ni pokloniti. To je izgleda ipak nešto, nešto što dobiješ po rođenju, kao neko sjeme cvijeća koje treba hraniti i zalijevati da bi cvjetalo i širilo svoj miris. Neke vjerovatno zatrpaju raznim kamenjem, trnjem… Tu može nastati samo živa ograda, korov, najotpornije i najotrovnije biljke. Tu nema mirisa, tu nema boja, sve je jednolično.

Ali te biljke i dalje postoje, i njih Sunce budi nadom i daje im zlatna pera iz dana u dan. I njih kupaju oblaci, hladnim jesenjim, toplim proljetnim i ljetnim kišama. Ponekad  ih i oboje. Otope. Nagrade plodom, mirisom… Žive i one. Kao i svi drugi. Nesvjesno žive. Ne znajući da je svako jutarnje Sunce ustvari neko novo. Da je ono od juče zašlo za brda i da se neće vratiti.

Njima je svako isto. Obično ga i ne primjećuju. Njihovo Sunce je zašlo davno prije njih. To je nesreća. To je njihova kazna. Živjeti u sjećanju da bi preživio. One su muka same sebi. One su muka drugima oko sebe.

One se ne žele boriti, a pustiće trnje i bodlje daleko prema Suncu. Ubošće svakog ko im priđe. Šteta je, šteta je divnog života tako potrošenog , neko drugi bi ga znao cijeniti. Šteta je. Ne znamo ni koliko… Toliko listova ostane praznih, a toliko ih opet zafali. Život ne oprašta greške tako lako. Ponekad ih nismo svjesni.

Ponekad ih nosimo tako dugo i tako teško da jedva hodamo, ali ih nosimo. Ponekad ih ponesu drugi za nas. Pomognu nam. Nekad to boli mnogo više nego da ih mi sami nosimo. Sve je tako savršeno uklopljeno u tako nesavršen svijet, a svaka njegova nesavršenost je ono što ga čini savršenim.

 

Danijela Kuzmanović