Lijepa žena. Žena zlatne kose. Žena milih očiju, toplog sjaja. Žena majka. Žena nježnog dodira. Moja žena. Da, samo moja.

Prošetam tako ulicama sjećanja, njegujem ih, jer ima tu šta da se njeguje. Divne su to ulice. Ulice kroz koje je ona prošla. Te ulice mirišu toplinom, zvone osmijesima i njenim glasom, a gore strepnjom i drhtajima.

Ulice naše ljubavi. Beskonačno duge ulice, izvezla je po mom srcu. Moje krilo za let, i moja mreža za pad.

Volim te naše ulice. Kad god njima prođem, vrate me u život. Guraju me naprijed. Daju mi snagu, uzimaju strah. Dok je ona tu, ja se ne bojim. Sa takvom ženom pored sebe, život može biti samo dar.

Žena koja te, kad zbog sporednih materijalnih stvari pojuriš, vrati i podsjeti da je ljubav besplatna. Da osmijeh i dodir ne koštaju, a znače dosta. Žena kojoj je to dovoljno.

Žena koja ostaje u stanu sa samo dva tanjira, vaša dva tanjira. Žena koja te nauči da kad u ta dva tanjira sipaš malo ljubavi, začinjenu sa malo podrške, vrlo brzo nastanu četiri, a nedugo za tim čitav set.

Kuću sa dobrim temeljom lako je nadograditi, najlakše pokriti. Takvu kuću nosiš sa sobom, gdje god te život odnese. Takvu kuću kreče mnogi snegovi, ali joj ne mogu ništa. Ni vjetrovi, ni oluje, ni kiše. Takva kuća stoji ponosno i prkosno, pa bila i najmanja kuća na svijetu.

Možda vam takva žena neće svaki dan reći da vas voli. Skuvaće vam svako jutro kafu. Ispeglaće vam košulju. Pozvaće vas, da vas pita da li ste gladni, da li vam je hladno. Možda vam takva žena neće reći sve što je muči. Neće sigurno.

Ona ne zna da se žali. Ona je borac. Ona je spremna za vas sve da uradi, ne zato što mora već zato što želi. Tako to izgleda kad prava žena voli. Kad vas prava žena voli, vi ste srećan čovjek.

Kad vas prava žena voli, vi ste vlasnik jednog rumenog cvijeta. Samo što je mjesto najljepšeg zauzeto. Moj najljepši rumeni cvete, hvala ti što postojiš!

 

Danijela Kuzmanović