Eto, postavlja se uvijek to filozofsko pitanje ljubavnog načela. Od kada nekako, postoji ovaj svijet i sve oko njega, tome se pridavalo najviše pažnje… Svi tvrde da nam je ljubav potrebna. Da se ljubavi okrenemo, i da ljubav sagledamo iz svih njenih uglova.

Ljubav se treba prihvatiti, a ne shvatiti. Treba je biti dostojan, a ne moliti za nju. Sve je to potrebno, kako bi se došlo do njene idealne mjere, ispisane kojekakvim notama, crtama, znacima, simbolima…

Možda i nekog ispisa vrijednog pisanja, dok ti se preko ruke koja piše slijeva ljepljiva suza. Možda je to i neka karta, koju od ludila baciš na sto sudbine. Pitajte me – Šta je ljubav dok hodam ulicama ovog grada, postapokaliptične škrinje ideala, koji su u krvi plaćali svoju ljubav i svoj bratstvo? Možete me to pitati, ali nema riječi koja može definisati koliko je gorka svaka ljubav na Balkanu.

Lako je držati to u sebi i objašnjavati Suncu i Mjesecu, zori i sutonu. Ali je to najteže sebi objasniti kada se zaroniš u beskraje pamćenja i posljedica tvoga pucnja osjećaja. Ljubav nije samo malo kiselo sjećanje, kojim se utoplimo i utopimo u večeri u kojoj započinjemo san, dok ujutro to sjećanje postaje gorak eho u jutarnjoj kafi, i sjeća nas na breme koje nosimo dok skupljamo snagu za osmijeh.

Ljubav je i kapljica krvi na krznu vuka, koji umire u zamci lovca, bivajući tužan što sudbina nije htjela da plijen odnese vučici svojoj. Ljubav je i suza na krznu vučice, koja je poznala baš njegov glas u silnom zavijanju vukova pod liticom.

Tako se nekako, i živi s ljubavi. Uvijek spreman na tragediju, ali i uvijek pripravan na spokoj momenta, kada se sjetiš onoga ko je zaslužan za vuka u sjenci sopstvene snage. Imati uvijek nekoga, vrijednog života uz sebe… Ljubav je i sjećanje na usnulu crticu ispod tvojih iskrenih vjeđa, u kojima uvijek postoji nešto sveto, ali ne i savršeno!

…

* ilustracija AneDominik iz zbirke “Kako smo pobijedili gromove”, autora fra Ivana Kramara

 

AnaDominik Rodić