MIRKOVA POEZIJA 2

  IMA DANA ima dana u kojima usnuli sati postaju pjesma i ja drugujem sa njom kao bakin daleki sirius ne čujem ga ali šutim dok izlizanim krajobrazom govori njezin eutanazirani glas ima dana kad mrtva priroda zaigra kad obris dunje vene na dnevnom vjetru ima dana kad riječ kao ugrušak usnula plamti i ne znam ispisuje li se ili gubi pa sričem neznana imena i zvjezdanim plaštem pokrivam ih […]

Više

MIRKOVA POEZIJA

MEĐU  NAMA čempresi katkad sa slike nijemo silaze s brijega i rasporede se kao brodovlje oko moga uzglavlja ako progovorim odmrznut će se nebeska pučina brodovi će potonuti u mom oku   VRBE, MAŠTA I NOĆ U trenu ponoćna svjetlost oživi kišne kapi kao uzdahom zaborav Tračak Tajne oglasi cvil ključa u bravi i podsjeti na šaputanja što ostala su izvan ljepote sna zaleđenog bjelinom dalekih zima Je li netko […]

Više

MIRKOVE PJESME 7

… NEČUJNI PRASAK tiho zagrli čempreze zagrli sjenke šapni mom Odlasku bjelinom zaspalih snjegova i oprosti htio sam samo spoznati nešto u varkama pravde u tvojim osušenim suzama u tvojim očima isplakanim htio sam izvući mreže iz lažnog mora žudeći nekamo odakle me kasno vratiše tvoja nadanja htio sam u proljetnom drvoredu na Zemlji izlistati kalendare naših snova uplovljavajući u prostor ljubavi     DA LI SE NEŠTO DESILO… Listopad. […]

Više

alt

MIRKOVE PJESME 6

UVIJEK KAD OTPUTUJEŠ uvijek kad otputuješ tek poneka struna odjekne ne smiješî se karanfil u prozoru sunce se pritaji slušam dugo kako šuti uvijek kad odeš tiše kaplju sa zida latice cvjetova vrćaju se naša putovanja ususret mi idu krajolici ne mogu ih izbrojati otkucaji sata, njegove metalne suze uvijek kad otputuješ otvaram prozor u kome svijetli nepomičnost pustio bih glas da mi se ne osuši na obrazu   CESTOM […]

Više

alt

MIRKOVE PJESME 5

NE ČEKAJ ME Kad zvijezda nad zipkom zaspalom u korovu godina zanijemi i obnevidi ne zdvajaj Ako zanoćiš jednom s tim sviralama od praha spavaj, to dobovat će kiše snježne vjetar s mora Ne puzi ka prozoru, kamen je progutao ruže penjačice pregazio majčine suncokrete Pusti naše vidike, ne proučavaj više zvijezde, oko gorsko na brežuljku Pusti pradjedove dođu li listati šumor crnih maslina To su njihove nepročitane knjige nad […]

Više

alt

MIRKOVE PJESME 4

ČULI SU SE KORACI… …ali zastaše u modroj dubini te noći čim prozor otvorih U lijevu je stranu noćne staze urastao jasen Nije dozivao njegov olovnotamni portret Dugu sam šutnju usklađivao s kišnim kapima Niz prozorsku gustu noć što klizeći su U osmijehnut plašt zore brzo prolistale Netko je poznat tonuo u zidne bôre        U boje i oblike zatvorenih mi očiju       Ali, iz svih […]

Više

alt

MIRKOVE PJESME 3

    LJUBIŠ MI OBRAZE VÂLOM           Isplovim i ne znam… Mora da je bila večer Nad hladnim vodama        Mora da me budila Ljubav tvoja Mora da se dizao val Na moru zelenom U oku tvome U studen oko srca U hlad modre špilje U koju nikada Nismo stigli Isplovim Ljubiš mi obraze valom Koji doziva iz samoće Iz topline Mrtvih predjela Isplovim i ne znam Sanjam li da ne […]

Više

alt

MIRKOVE PJESME 2

      Sjeti se…   o tebi više ništa ne znam u san dođe cvijet u plavoj kosi miris pelargonijâ uz kameni prozor naše mladosti ponekad zalutam cestom bez imena u tvoje prve studentske dane i tiho pored prazne klupe kažem: pitaš li se koliko je zaborav izmijenio moje lice umjesto odgovora šumî vrijeme mirko mirku s mirkom šutî: reci nas još jednom tiho nas izgovori odloži ogrta? odloži […]

Više

alt

MIRKOVE PJESME 1

 Možda se trošio kolovoz   Ni traga snu samo krajolik usnuo Žedan netko barkom se    samoći prikrada ili me sa zida prožima pohotno oko pa mu se primičem barkom bez sna Niz polje mirisa sasipamo se kao da napuštamo svijet Sad si mi na rame naslonjen govore joj prsti mazno mi provučeni kroz kosu glasom mekoćom tijela što raskošno pomijera zvijezde strop njišući Dugo daždi četa anđela iza prozora. […]

Više

alt

MIRKOVA PRIČA 3

Iako čekam majku, već nestrpljiv i zabrinut zbog fiktivne, u strahu skrojene dijagnoze koja će biti kad iz tašne izvadi nalaz, strašna – prihvaćam drugi glas u sebi, ali je ipak mojih osamnaest godina buntovno (iako „po prirodi“ emotivno i lirski reagiram na životne pojave…) – i namrgođen već negodujem, u krajičku svijesti būja neprihvatanje života-smrti, života-bolnice, života-bolesti, života-p…. materine. „Ostani…“, javlja se sada još prijatniji šumor u krošnji platanâ […]

Više