POD SVODOM NEBESKIM

sa orkestrom smijeha
napuštali smo more
plaže i ljeto… o Bože
nemir je zorio stazom

noćnim putem pokraj groblja

na trenutak su u nama
zašutjele dirke

pravo da ti kažem
jeza mi je pri pomisli
da će nam se zauvijek ukočiti pogled
mir mramora zabijeliti u zjenicama

netko je među nama u noći
grbavim glasom deklamirao
ne gnjavi florijane
zakašljao se
i zašutio
i kraj ljeta bolovao je
polegnut niz raskrižja noći
odlazeći iz naših ruku

unatoč svemu
zapjevasmo
kao kiša po starom klaviru

noćnim putem pokraj groblja
nemir je pitao jesmo li napuštali plaže
ljeto san i ljubljene lolite
barbare vile i afrodite

nestajući u daljini

 

altUVIJEK KAD OTPUTUJEŠ

uvijek
kad otputuješ
tek poneka struna
odjekne

ne smiješî se
karanfil u prozoru

sunce se pritaji
slušam dugo
kako šuti

uvijek kad odeš
tiše kaplju sa zida
latice cvjetova

vrćaju se naša putovanja
ususret mi idu krajolici
ne mogu ih izbrojati
otkucaji sata, njegove
metalne suze

uvijek
kad otputuješ
otvaram prozor
u kome svijetli
nepomičnost

pustio bih glas
da mi se ne osuši na obrazu

 

altCESTOM SA ISTOKA

Ja ne znam strane svijeta
zar je to važno

jer
samo s jedne strane
oči slute odaslan uzdah
i korake čujem tamo
na kraju ulice

Znam a ne čujem kako se
smijeh na mojim usnama
igra znatiželje
drhtaja i strepnje

Ne pitaj za istok
ili zapad
u trenu dok sumrak pada

jer
samo je jedna strana svijeta
(pogledaj bolje, dječače moj)
sjena se pomiče
cestom sa istoka

Pamtiš li
bio je jugo
i jesenja tuga račala je
biser
bijel iza tamnih stabala

(poslušaj kako majka korača)

Ja zaboravim strane svijeta
dok miruju grane i masline
a mjesec glasove gasi
Kad dolazi sumrak

A bio je jugo, treperili su
u dnu ulice listovi lovora

koji se neko?

isto tako sjajio

 

altDI NOTTE

niz neke vode
pospane
teče noć, zrikavci

snen lahor u travi
obrisi ti nevidljiv eros
tek sjena ti promiče
mojim čelom

ne dišu morski horizonti
u tvom koraku
lakom
i srna, i pantera žmarci su
u kičmi moga svemira

koja li misterija bijaše
stvaranje žene
možda izgovorih
ne znam
jer već se začinju
usne i krik
po tijelu mi prosut

teče noć, zrikavci
raspletena kosa zvijezdâ
hoće, mora u noći srpnja
glazba i daljine
umijeće voljenja

 

alt

U ROSI MOGA LICA

stići će lahor uz rijeku
u koru brezâ urezivat će
tvoje pjesme

recitirat ćeš izmišljene pjesnike
pretvarat ih u šuškanje lišća
u sanjajuće  tajanstvo daljinâ

dolazi lahor uz rijeku
tvoje srce je toplo
treperi poput grlice

ljubit ćeš me
prvi put
dodirom neizrečene priče

bešumni leptiri svijetlit će
u rosi moga lica

 

altOSTALE SU SAMO PALME

s tvojim smiješkom lucija

onoga dana gradili smo
slike odlaska i hitali

iza nas su ostajala modra brda
sjever i daleki bijeli vrhunci
pred nama se već mreškalo more

prah sam skupljao prosipala si ga
kroz prste kroz pletenice kroz palme
i uzalud sam u figurama pješčanim
oblikovao tvoje oči tvoje lice

s tvojim smiješkom zaspao sam
pjevušila si kao rijeka koja teče
koja odlazi i ne vraća se

da li je noćni vjetar listao stranice
tvojih priča tvoju nepročitanu lektiru
i dozivao te duboko u noć
sve dok s druge strane prozora
ne izroniše palme
samotne i tihe
na pustoj obali

 

altDOZRIJEVANJE

Povjerovat ću ti
kad moje jeke
svojim tišinama prigrliš

Povjerovat ću ti
kad te moja radost
do suza gane

Povjerovat ću ti
kad nečujni moji koraci
u tvojim očima zatitraju

Povjerovat ću ti
kad tvoja ljubav
na poljima moje samoće
ozeleni

Povjerovat ću ti
kad ne upitaš
zašto niču ruže
iz bijelih zidova
naše sobe

Povjerovat ću ti
kad ti moja suza
zamuti pejzaž
kroz koji mi koračaš

 

altBLAG TRENUTAK

ne osvrći se noćas
dok se u nama taloži
pijesak vremena

nisu to one svirale
glasni su samo zarasli spomenici
i stari dani

ne osvrći se noćas
ka jutru promičemo
želji žuđenoj

ako panoramu Splita ugledaš
prozor s kojim smo tonuli
u plava jutra
zapleši
zaigraj dok traje valcer dok val
sve što je minulo prekriva

možda si samo izmislila
blag trenutak
u kome blijedi sazviježđe
pod kojom smo se
kao djeca sastajali

možda te i nema
samo se glasa
pijesak vremena
i tiha glazba nježno
slaže uspomene

 

altPRIČIN DODIRA, 2

Svaki put kad se akvamarin
oko  jutarnjeg  školja
sa  okom sretne
slijedim sunce
potečem prema
plavim zvijezdama

kao da povjetarac
diše u vodenom beskraju
u zaustavljenoj  misli
s plesom školja
s kristalima želje

Znam da izvire
plamen slike,  gorî
i sjajem prizora
mene
zaokružuje u pjesmu

koju  samo slušam
u  tirkiznom jutru
svaki put kad se akvamarin
oko  jutarnjeg  školja
sa  okom  sretne

 

U ČASU ZATEČEN

snova zastale ruke
na hrastu na bratu
na boru

srebrena paučina otključava
davni dom

kao da bukti divlje grmlje
prema kvadrantu A
odakle stalno dopire žamor
i buka tramvajâ

eno
kao da otac ispod miške
kamene ptice pušta

 

Mirko Popović