TKO SI BIO TI

Napisao si toga ljeta:
Ne zaboravi me
kad porasteš 
i kad tajne sazriju  
Kao ukleta pamtila sam 
smaragd tvojih očiju
Kad si otišao
mali ptić u meni
ponavljao je tvoje riječi:
Zapamti me i ja ću
pamtiti tebe
Nastavila sam brojati
eho otkucaja tvoje krvi
i tajnu tvojih ruku
koje su u mojima
plamteći odgonetale
pseudonim na tvome čelu
i šutnju u modrim gorama
Skupljala sam nektar
mojih svitanja
u kojima su ostale
tvoje riječi: Ako se zaboraviš
javiti kad porasteš
zalud će uzdasi
tvojih poljubaca
čekati nešto
što nikada neće doći

 

U PLAVOM BESKRAJU

Urami ravnodušja
listopadnih popodneva
neka diše zemlja
neka utihne nad gradom
šumor vječni
Urami plave obzore
Ukroti pitanja o prvom sjemenu
i zadnjem plodu
Urami odlaske
preko mosta rastanaka
da ne glasaju se
ni kolijevke ni grobovi
Urami vrijeme u kojem
ni sunce ni godine
ne zalaze
Zaustavi puteve
iza čijih sklopljenih kapaka
ne trunu sretne stvarnosti
Ostavi me da gledam
mirno more
i dva bijela jedra
u  daljini

 

MEĐU  NAMA

čempresi katkad
sa slike nijemo
silaze s brijega
i rasporede se
kao brodovlje
oko moga uzglavlja
ako progovorim
odmrznut će se
nebeska pučina
brodovi će potonuti
u mom oku

 

VRBE, MAŠTA I NOĆ

U trenu ponoćna svjetlost
oživi kišne kapi
kao uzdahom zaborav

Tračak Tajne oglasi
cvil ključa u bravi
i podsjeti na šaputanja
što ostala su
izvan ljepote sna
zaleđenog bjelinom
dalekih zima

Je li netko u jednom trenu
bio sklon izjednačiti
smrtnika u sebi
sa grobnim smiješkom
što neslućene korake
i tajne glase
u utrobi pomjeri

 

FATAMORGANA

s nesanicama
na prostirkama godina
koje nismo ispričali
dozovi me

umjesto poljupca uberi
šum lišća u maglovitim
horizontima grada
isprati me s kolijevkom
niz žale što umiru
dok cvjetaju dani

uokviri me u sjenku
koja još gori
na čijem licu zalutalom
još sjam

s krajolikom nedovršenim
zagrli me jer ne znam
vraćam li se odnekud
ili se tek
za izlazak spremam

 

BAJKA

kad se okrenuh tiho je počela kiša
zamišljeno si gledao u krošnju
obližnje trešnje u parku
i kišnu svjetlost koja puni oči
kao u Mostaru jednoga ljeta

na drugoj slici sam nestao
na bečkoj panorami
i nisam gledao
kako promatraš ljude
dok izlaze iz podzemne i nište
tragove za sobom
niti pitao koga čekaš
s jabukom i novinom u ruci

kad se okrenuh ispraćao si
ptice što prelijeću kvart
i nestaju na horizontu
u drugom času silazim ti
s one strane vremena u kojem
bratova sjena zamiče
za stablo jasenovo i pronosi
rukovet ljeta

dok miriše na kišu dok grmi
nad zemljom crnicom
dok me sestra ljubi očima straha

 

JE LI SE VRATILA ETERA

Možda nas sat nije probudio
možda su samo
zamirisali tamarisi
kad obje strane ulice
otvoriše prozore i blenuše
u njeno žuđeno
Možda nas sat nije probudio
samo smo po golim zidovima
vidjeli njene krupne oči
i prosuli žudnju

Možda je prostrujala
našim venama ili je
iznenadno sjećanje
oživjelo povijest njenih tragova
nestalih niz ulicu
našega dječaštva

Možda nas je sat doista probudio
pa mirisom tamarisa krotimo
obrise njenih koraka
kad obje strane ulice
otvoriše prozore i blenuše
ne znajući što treba gasiti
jutro ili bestjelesnu magiju

 

NAKON OLUJE

neznani u ovaj čas
pûsti sa olupinama brodovlja
s vodama grgoljimo
vraćamo se škrapama
oprezno tapkamo po zvijezdama
što po sprudovima popadaše
s mokrim kosama

u ovaj čas, bosi po osekama
sa čistih vidika vraćamo
nasukane ruke
zapitani hrlimo visinama
čelom nježno dodirujući
preplašena lica prozorā

 

SAMO ME ZAGRLI

ne dozivaj
mala umorna znamenja
davno izvijena
prema suncu

ne pamte te

ne bûdi
usamljenu pticu
još sanja iza vremena
još se nije isplakala
u paperju jutarnjem

ne sanjaj plavi biser
samo prah je
na djetinjem puteljku ostao

ne dozivaj
samo me zagrli
dok vjetar ne posrne

u žilama kucavicama

 

NEBESKI VRTOVI

želim zaspati ovdje
kad se oglase kiše i vjetrovi
osuše suze noćnoga neba

utišajte kamene orgulje
u zavjesama ne dirajte
nepomične sjenke

sutra već putujem
daleko iza kuće praznu ću
zaobići klupu i krizanteme
sa snježnim lebdjet ću brdima
baka će paliti svijeću uljanicu
da mi još jednom vidi lice
odmori se šumorit će njen glas
spavaj mila moja

ne čezni ne sanjaj pastire
ni godine u njihovim žilama
nema lijeka za noćne tuge

zato spavaj kćeri moja
sutra ćeš opet
biti daljina

 

VARKA MORSKIH OGLEDALA

U tom času izvijala se upečatljivo i jasno
kao prvi snovi potopljeni u ogledalima

Da vizija nije trajala neshvatljivo kratko
u zanesenom bokoru šumske svile
mogao sam spoznati Nedokučivō
pomislim i shvatim da magijom
još samo zvijezdama skrećem putanju
po kojoj se penjala uz hridine naših
bivših postojanja u kojima su zauvijek
ostali naši likovi

Naša braća ljudi uvježbanom su
koreografijom uzalud vukli mreže
iz duboke modrine njenih očiju
zagledanih u zajedničku vječnost

 

ŠETAŠ STRADUNOM I GLEDAŠ GOLO NEBO

Putuj po tragovima lišća
koje je voljela. Nek se podižu vode
neka val se razlijeva žilama
i žalima bezglasja koja ostaju
per omnia saecula

Premosti nepremostivo nek uzdah
i san zapisuju šapat pod palmama
cvat ruže u tajni njena lica

Pođi po tragovima lišća
preko noći potopit će se
Venecija mladosti, čempresi i sjene
vjetar u njenoj lepršavoj haljini razigran
Otvori oči. Skamenjeno je golo nebo
i kasno sunce što tone i razlijeva se
glatkoćom njenog  uzglavlja

 

AKO ME NAĐEŠ

Ako me nađeš u sjećanju

Ne pitaj zašto opet zalazim

Na krivini prema istoku

Tamo gdje su lažna utočišta

Rujanskih tišina

Ne pitaj zašto se

Nespokojan osmjehujem

Bijelim biserom riječi

Koje jedno drugom

Nikada nismo rekli

Ako me nađeš u sjećanju

To još odlazim u kasna ljeta

Slušati kako nečujno vene lišće

I gledati kako se rano budiš

Otiskuješ se u daljine

Koje smo voljeli

 

IZMEĐU BIOGRAFSKIH REDAKA

I ples vjetra u travama i daljine
uspijevaju sjediniti hrbate Presla
(u zavičaju) i zodijak nad panoramom
megapolisa, pa svaki trenut bih
novim željama dao krila i moći
što vješto izmiču danu i dlanu
Zato nijemo s jednog prozora gledam
plavo-maglene izlaske, a sa drugog
rumeno-modre i daleke
panoramske nedoglede
Dok mi vodič i bìlo jutra na licu
odgonetaju osmijeh, uspoređujem svitanja
nad pustim brijezima i ognjištem
(s kojim je Pater noster pjevao
sjećajući se mantranja pradjedovskog)
sa nemislivom plovidbom velikim
arterijama i osupnut grlim trajnost
svih znanih i neznanih, svih starih
i prastarih, stamenih, bučnih i slavnih
velegradova koji ne mogu otkati
svoje gabarite između mojih prstiju
i biografskih redaka

(London, 2016.)

 

TAJNA

Plovim
s tvojom malom rukom
u ruci sve dok jutro
nezadrživo naraste
do zvijezda

Zadrhtim
jer ne znam
je li stvaran bio poljubac
ili je dječački san
sve više cvjetao
pred sjajnim licem
Proxime Centauri
u prozoru

 

BUDI SVOJA

                      tebi koja se zoveš Danas

Nasuprot čamotinji licemjerja
i povijesnim stranputicama
Nasuprot pakosnom šarenilu oslonaca
i erupcijama osionosti više klase
u svim glagolskim oblicima
i  ‘znanstvenim’  dostignućima
na polju mržnje i lažne empatije
zavaraj glad zavrtloži opsjene
metafizičkih zagrljaja
zavaraj zloguke istakni podočnjake
u čekaonicama na zlatne kašike
i budi neizreciva u sterilnoj bjelini
golih zidova i čvrsto zažubori
neiskazivošću onoga što Jesi

Nasuprot ‘znalcima’ prkosno
i sa smiješkom ukoštac se uhvati
sa Pseudoživotom s jahačima
na leđima Zemljanina
tim boželjupcima u pratnji
Njihovih Mišićavih Zaštitnika
dok se ne udalje prema petoj
strani svijeta u orbiti
svoga osobnog univerzuma
a ja stižem s kovitlacem znoja
i krvi sa cipelama izglancanim
Osnovnim Ljudskim Pravima
stižem sa frakom crnim kao Balkan
nosim dobovanje kiše niže klase
za naš svečani ples…
Nasuprot tome – budi svoja
ti s godovima vanstranačkih
rezonanci ti obješena o utege
Zaštitnika Ljudskih Prava
ti koja se zoveš Danas

 

KOLATERALNA ŠTETA

Spremajući se djelovati
u skladu sa naredbom
ubrzo polijećem i još brže čujem
jeku života i tutanj smrti
Ne pristaje mi
pogledom milovati masakrirane
zatečene na krivom mjestu
i u krivo vrijeme
jer ja sam izvršitelj
Veleumnog-Natčinjenog
ja sam slobodna nepočešljana
griva neobuzdanosti
koja ne zna ništa o vještom
sijanju ideje i utopije o slobodi
Zato ne razumijem glumatanje
prijatelja koji me pita znam li
kako je metal odjekivao
u glavama nedužnih onoga trenutka
kad su postali meta Svetog zadatka
kasapljenja njihovih slika svijeta
I ne mogu pocrvenjeti pred djelom
kolateralne štete, pa mi majka
na moj dvadesetčetvrti rođendan
skida pilotsku vojnu uniformu
razmišlja glasno o mojim
genetskim predispozicijama
i čeličnim krvnim zrncima
želeći mi nakon vojničke navući
luđačku košulju očekujući
da će lakše zaboraviti zvižduk
prasak metala i mukle eksplozije
Doista sliježem ramenima
spremajući se djelovati
u skladu sa naredbom…

 

ŽRVANJ

do najbližeg uličnog igrokaza
čekamo bus. upitah li ljiljanu
kako to da ne zastaje više
kad crkvena zvona odjekuju
kad mekana se razliježe
rezonancija s minareta
kad odlasci na piknik
mirišu na cimet
čekamo bus netko mi maše
u smiješak mi pomjera usne
niz parkove rano pokošenih trava
glasovi se talože pionirskom dolinom
oživljuju životinjski pogledi
tigar i stari jelen desno od sunca
odvojeni ljuljačkom na kojoj smo
nekad bili slika ranoga ljeta

u najbližem tržnom centru
prodaju naše želje da preživimo
cijene su akcijske iz njih nešto
tiho kao zora miriše na strah
što maršira ulicom
niz koju se javlja nepovjerljiv vjetar

čekamo bus, misao mi podiže pogled
prema napuhanim prozorskim zavjesama
iza kojih šuti slika ostarjelog srca

zbog uličnog žamora
uzalud joj pokušavam
čuti otkucaje

 

POČITELJSKI INSTRUMENTI

U tiho počiteljsko jutro
tamnoputa podiže pogled
ka mojim očima i rumenom krvlju
vrh olovke oštri

Napolju miriše bosiok
i blagost vjetra
Pokušavam prikriti sirovu opravdanost
da joj mlazeve tamnopute raskoši
umjesto bojama prelijem šapatom

Crtam portret, ubrizgavam poglede
Zadržavam olovku na pozicijama
s kojih se više ne vidi svijet
što nas je ostavio posve same

U kasno jutro savijam svoju sjenu
nad tajnom njene duše
Iznenada tamnoputa diže pogled
i šuti smiješeći se u snu
Možda pokreće kist što oblikovao je
sinošnje oči, bradu, obraze, volumen
dušu kamenog zdanja u kojem
miriše geranij a u starim zdencima
miruje
voda uspomenâ

Promatram portret
s bonacom dišem
niz kožu tamnopute
Neki dah što mekano
ulazi kroz prozor
ne mogu definirati
Možda zato što se u meni nastanjuje
tiho počiteljsko jutro
i poslije brzog trzaja
gleda u ništa

 

JOŠ TE ČEKAM

Ako barku vremena odvežeš
ne boj se, ne tuguj, zaplovi
iza naših jablanova
iza naših lastavica
tamo još snivaju naše zvijezde
još te čekam
na vjetrometini balkanskoj
ja i tvoja plišana zlatoperka
istrgnuta pomami okidača
vječno zagledana u slijepu
brzinu kuršuma

Na onom mjestu
gdje plaču uspomene
poznat ćeš njene
preplašene oči
i usne razlivene u poljupce
iza naših jablanova
iza jata lastavica
iza tvojih godina

Ne tuguj
Ako ne nađeš moje ruke
pod strašnim zvijezdama
čekat ćete zlatoperka
ostarjela
u mom zagrljaju

 

NA KRAJU LJETA

polusnom prilaze mi
koraci na stubama
u takva jutra moja djevojka
silazi s brijega
kosa joj vijori u ogledalima
dah joj puzi niz moje tijelo
ja na njenom palim
sunčane mreže
narove i naranče
i odljepljujem med
usnulog zaostroga

ona u snu listā
po iluzijama ljeta
ja tonem u visine
lirskih dubina
tražimo puteve da bismo
na kraju ljeta otputovali

(Zaostrog, 1982.)

 

NETKO JE NOĆAS…

netko je noćas otvarao prozor
niz polje travanjsko cvjetali su mrazevi

nečiji su glasovi jedva čujno
u bijelu prtinu propadali

pod modrim nebom sljepoočice su
s mjesecom cvokotale u dračama

djeca su ogrnuta snom
otplovila sa uzglavlja
za kojima se plače
daleko u sjećanju

njihova majka je u našoj sobi
licem silazila u žutilo lišća

u njenim očima mrzli su cvjetovi
u glasu su joj zveckale zvijezde

netko je noćas otvarao prozor
cvjetali su mrazevi niz polje ledeno

 

Mirko Popović