DOZRIJEVANJE

Povjerovat ću ti
kad moje jeke
svojim tišinama prigrliš

Povjerovat ću ti
kad te moja radost
do suza gane

Povjerovat ću ti
kad nečujni moji koraci
u tvojim očima zatitraju

Povjerovat ću ti
kad tvoja ljubav
na poljima moje samoće
ozeleni

Povjerovat ću ti
kad ne upitaš
zašto niču ruže
iz bijelih zidova
naše sobe

Povjerovat ću ti
kad ti moja suza
zamuti pejzaž
kroz koji mi koračaš

…

NEČUJNI PRASAK

tiho zagrli čempreze
zagrli sjenke
šapni mom Odlasku
bjelinom
zaspalih snjegova

i oprosti

htio sam samo
spoznati nešto
u varkama pravde
u tvojim osušenim suzama
u tvojim očima isplakanim

htio sam
izvući mreže iz lažnog mora
žudeći nekamo
odakle me kasno vratiše
tvoja nadanja

htio sam
u proljetnom drvoredu
na Zemlji
izlistati kalendare naših snova
uplovljavajući
u prostor ljubavi

 

 

DA LI SE NEŠTO DESILO…

Listopad. Negdje sam otputovao
Ispraćen suznim osmjehom
Da objašnjavam ljepotu, da mi se
Ne izgubi bistrina jesenje noći

Oluje u kojima se čežnje javljaju
Zrno nade se glasalo da vratit ću se
Da nisam Odisej ni mornar koji će
Prekasno doći nečujnim šapatom

Valova, sa istopljenim godinama
Vodiči mi s tisuću nevidnih ruku
Otvaraju prozore: U sutra, u sutra…!
Maske nedefiniranih lica govore

Ljubazno zatvaraju vrata, otvaraju
Knjige i lukavo ukrašavaju snove
Listopad je, izručujem sebi utjehu:
Da, tako mora biti – sivi su dani

I ništa ne zori osim valera onoga
Što davno se ljubilo
Na dalekim zemljopisnim kartama

Tko zna koja je zima po redu
Koji snjegovi. Radoznalo razmičem
Zastor a kao da znam: samo će
Minuti nježno tijelo iz rasutih dana

Kad kušao sam trešnje njezinih usana
I nečije oči zastat će u letu kao
Ptice kao list bez vjetra kao nada
Listopad. Negdje sam otputovao

A možda se nismo ni rastali na putu
Prema dalekim gradovima jer zrije
Voće pred domom u čiji sam
Jadranski san doputovao

 

OPOJNOST, ZALUDNA SKICA

Zar ne vidiš
da u izlišnom trenu
samo klicanjem skupljaš
zvuke nemislivog
i ne pitaš se
je li zaludno
na platnu Vremena
umijeće ljudsko
dar snage čulâ
Na zborištima neprogovora
nečujna ušća Svrhe
ushićen slušaš
a ne znaš da nikada nećeš
osim opčaranošću trena
ni Znake ni Znamenje
doslušati

Čudesno je kažeš
da će vam se ruke
S-Onu-Stranu ponovno sresti
Ali kapi tvoje žive-rane-nade
ostat će neiskapane
I ono što ćeš saznati
šapat je na koljenima
Iz praha zemaljskog
romorit će: samo kliči!

Brate, ako me opojnost zanese
kliktat ću s tobom
A tko će slušati uzdah
na poljima enigme
na nepročitanom
platnu Vremena
na zaludnim odgonetkama
ljudskim?

…

OSTALE SU SAMO PALME

s tvojim smiješkom lucija
onoga dana gradili smo
slike odlaska i hitali

iza nas su ostajala modra brda
sjever i daleki bijeli vrhunci
pred nama se već mreškalo more
prah sam skupljao prosipala si ga
kroz prste kroz pletenice kroz palme
i uzalud sam u figurama pješčanim
oblikovao tvoje oči tvoje lice

s tvojim smiješkom zaspao sam
pjevušila si kao rijeka koja teče
koja odlazi i ne vraća se
da li je noćni vjetar listao stranice
tvojih priča tvoju nepročitanu lektiru
i dozivao te duboko u noć
sve dok s druge strane prozora
ne izroniše palme
samotne i tihe
na pustoj obali

 

SAMOĆA

za lijepih dana
izlaze na obalu

nijeme
uvijek same

izblijedjele od nadanja
da će sinovi
rasuti po svijetu i morima
sačuvati uspomenu
i jednoga dana okrenuti kormilo
prema treperavim zvijezdama
zavičajnim

za lijepih dana
stopljene s klupama i mislima
tihe i same
ponovno tkaju
ledene kiše života

u predvečerja venu
zajedno s tamarisima
i ne znaju
da ih bespomoćne
ubija samo ljubav

TIHO JE

Čekam lahor uz rijeku
Da tvoje prve pjesme
Ureže u koru breza

Da ih šuškanjem lišća prospe
U sanjajuće tajanstvo daljina
U kojima recitirala si
Zaboravljene pjesnike
Izmišljala nevjericu što
Dodirivala je tvoje srce
Malo i toplo poput grlice
Dok ljubila si me
Prvi put

Čekam lahor uz rijeku
Dodir neizrečene priče
Što snova svijetli u oku
I rosi moga lica

…

TVOJE LICE

jedno od onih
kojeg nema
vraća me ljepoti sunca
zastalog nad močvarama

prikradam se
po strahu
od oštrice vremena

da nit ne poreže
kormilar po strašnoj rani
mojih misli o tvojoj zagledanosti
u izgubljene dane

kad odskoči sunce
šum svijeta se tiho uplete
u tvoju krunicu
koju (kao da) još ne ispuštaš
jer krvari dan
u neobjašnjivom prostoru
u grumenu zavičaja
u zviježđu bez imena

 

Mirko Popović