Postojati…

Dugo je nema. Pomišljam ustati s klupe i krenuti do bolničkih vrata. Desetak koraka udaljenih. Ali, došavši niotkud, raste u meni druga želja. I kaže: ‘Ostani. Sačekaj je, tu, pod platanima… hladovina je.’

Iako čekam majku, već nestrpljiv i zabrinut zbog fiktivne, u strahu skrojene dijagnoze koja će biti kad iz tašne izvadi nalaz, strašna – prihvaćam drugi glas u sebi, ali je ipak mojih osamnaest godina buntovno (iako „po prirodi“ emotivno i lirski reagiram na životne pojave…) – i namrgođen već negodujem, u krajičku svijesti būja neprihvatanje života-smrti, života-bolnice, života-bolesti, života-p…. materine.

„Ostani…“, javlja se sada još prijatniji šumor u krošnji platanâ pod kojima čekam, i dok mi pokušava stišati nezadovoljstvo, bijes, strah, neizvjesnost, čitav ulični enterijer postaje već jednom viđen: krošnje platana i dva jablana uz rijeku, jedan bijeli oblak nad brijegom. Nakon vrlo kratkog preklapanja dvaju istovjetnih stvarnosti, okrzne me slika jednog ožujskog dopodneva, ali ne znam je li prošao, ili će se tek u budućnosti desiti. No, to me ne dezorijentira. I tada čekam  (ili čekao, ili čekat ću) majku i sjenku tuge u njenim očima. „Pričao si mi da si sanjao da znaš da sanjaš“, čujem sestrin glas i tek onda ugledam majku… na klupi do moje, zagledana u šumarak preko rijeke. Ništa je ne pitam, a sestra nastavlja, glas joj veseo, razdragan, pretvoren u najljepšu partituru lišća koje iznad nas treperi: „Hajdemo“, kaže.

Jedan je prolaznik dugo gledao u ručni sat. Majka mi pokazuje papir. Ne gledam u nj. Već u njeno lice na kojem se čita radost. Zagrlim je, ali moje ruke dodiruju kamenu statuu, hladnu i nepokretnu.

Kad sam pogledao u sestru? Pa u sat? Kad sam ustao i krenuo prema bolničkim vratima? Ne znam. Ali znam da je nije bilo ni u hodniku, i niti u jednoj ordinaciji… samo mi je umirujući pogled liječnika… koji je dugo gledao na ručni sat priopćio da Ona ne može izaći prije određenog vremena.

Kroz prozor u bolničkom hodniku vidio sam brod na rijeci. Pa čovjeka u ljetnom odijelu koji je htio pogledati na sat, ali zastaje jer ga netko glasno uvjerava da je vrijeme iluzija. Uvažavajući tu logiku ne znam čekam li, ili sam čekao, ili ću čekati majkin izlazak iz ordinacije. Ne znam. Zašto mi onda znanje o njoj govori da je dugo nema? (Koliko dugo? Što je to “dugo”?).  Ne izlazi. I da neće izaći. Nikada. Ali svijest o njoj me onda upita: Zašto je čekaš?

„Seko, vidiš li one platane niz rijeku“? Krošnje im pune lišća.  Zelenog. Šumor klorofila… kloro… e… zar sam zaspao? promrmljah.

Otvorim oči i vidim kako niz put, već udaljene koračaju moja majka i sestra, a za njima čovjek u bijelom odijelu. Nije više osamnaestogodišnjak. Ne vidim mu oči. Ali vidim kako se povremeno zagleda u bijeli oblak iznad brijega i svaki put se trzne na ženski glas: „Braco… hajde, majka je slaba i umorna…“

 

Mirko Popović