Iako čekam majku, već nestrpljiv i zabrinut zbog fiktivne, u strahu skrojene dijagnoze koja će biti kad iz tašne izvadi nalaz, strašna – prihvaćam drugi glas u sebi, ali je ipak mojih osamnaest godina buntovno (iako „po prirodi“ emotivno i lirski reagiram na životne pojave…) – i namrgođen već negodujem, u krajičku svijesti būja neprihvatanje života-smrti, života-bolnice, života-bolesti, života-p…. materine. „Ostani…“, javlja se sada još prijatniji šumor u krošnji platanâ […]
„Molim“ rekla je pogledavši me. Njezin glas mi se učinio poznatim! „Ne… ništa nisam rekao“ odgovorio sam spavajući u nekom jutru ptica sa zvukovima koji su stizali iz neznanih predjela. „Pričao bih“, rekao sam „ali nikakav povod za to nije stizao iz tvojih nepoznatih visina“. Ništa nije odgovorila. Pričao bih, ali moja priča o njezinom mirisu koji me podsjećao na nešto voljeno i izgubljeno u meni, bilo bi očito višak […]
Gledao sam za žutim tramvajem koji je lijeno klizio niz ulicu. I činilo mi se da tu sliku gledam već po tko zna koji put! Istina, jedan je njezin dio zaustavljen na ovoj fotografiji. Evo, tu smo i mi. Tamara i ja. Vlakovi odlaze i dolaze. Mi čekamo naš popodnevni. Njime će doći gosti. Ovdje smo ih i ispraćali. Ovdje smo katkad svraćali i na piće. Tamara je uvijek naručivala […]
