Praznina

Ni glasom, ni pokretom tijela, ničim nije davala do znanja da me čula kad sam otvaranjem vrata i s pozdravom zakoračio u kupe. Letimični kratki snimci, bljeskajući muškom znatiželjom dok sam se smiještao nasuprot nje govorili su mi da je od mene mlađa nekih četiri, pet godina.

Neočekivano, ipak me je počastila okretanjem lica i grimasom koja je odaslala neku vrstu pozdrava, ali pogled joj je ponovno otplovio u daljine gotovo se stapajući s prozorom. U njenim očima koje opet nisam mogao vidjeti zamišljao sam slike predjela kroz koje smo prolazili s pozadinom ravnodušnog klaparanja točkova.

Ni jedno ni drugo nismo se oglašavali. Jedino su se u dnevnom sivilu iza prozora igrale snježne pahulje. Rijetki glasovi putnika jedva su dopirali do nas i takva je atmosfera još snažnije naglašavala muk u našem kupeu, onu vrstu tišine koju kao da razvlače kilometri nekim uspavljujućim ritmom.

Gledao sam u njezin mantil boje suncokreta u kasno ljeto i ne sjećam se kad je mećava počela gušiti čitav krajolik. Tada sam u očima suputnice, možda uplašenih zbog nevremena, pročitao svoje beznadno razmišljanje o bilo kakvoj mogućnosti međusobne komunikacije. Kad se smirila opet je samo promatrala snježnu zavjesu, ali iz okrajka njezina lica glasno je cvjetala ruža, ista ruža koju sam prije mnogo godina poklonio jednoj ženi dok je nečujno nestajala u mekanom prahu mjesečine.

„Molim“ rekla je pogledavši me. Njezin glas mi se učinio poznatim! „Ne… ništa nisam rekao“ odgovorio sam spavajući u nekom jutru ptica sa zvukovima koji su stizali iz neznanih predjela. „Pričao bih“, rekao sam „ali nikakav povod za to nije stizao iz tvojih nepoznatih visina“. Ništa nije odgovorila. Pričao bih, ali moja priča o njezinom mirisu koji me podsjećao na nešto voljeno i izgubljeno u meni, bilo bi očito višak zvuka u svemiru, i eo ipso bez učinka. Pričao bih joj o ljepoti španjolskih primorskih gradova; o avanturama na obalama Italije gdje jedinstvene svirale vjetra ožive krvotok djevojaka i one nage plivaju u nesanicama morskim, a kad izlaze iz valova u očima nose zlatna jezera i zjenice anđela, putenost koju žele gasiti pod večernjim zvijezdama…

Pričao bih joj o svojoj velikoj ljubavi, o svojoj Barbari koja je u vihoru rata nestala, kao što sve nestaje u ovom stoljeću tamnih voda i presušenih nada. Iza nje je ostala praznina, ugaslo sunce, spaljeni kvart i tužni snijeg u srcu beskrajnih zima…

Iznenada sam čuo kako se opet negdje pale nedorečene vatre, vidio sam kako se mjesečina pretvara u pepeo… a onda su me trznuli nečiji koraci, otvaranje vrata i glas: Barbara, spremi se, uskoro izlazimo…

Dok sam u snohvaticama gledao neubrane ruže uz zelene boje rijeke u sumracima, napolju je padao beskrajno tužan snijeg…

 

Mirko Popović