alt

 SVE ZBOG OTVORENA PROZORA

bježiš li doista noćas
u vode hladne, ida

drhtava jeza

prožima me

duboka je smrznuta noć
i jezero je mračno za plivanje

s izgovorom da se zagrije
da li to njen dah niz leđa mi struji

uz tijelo svija mi se
i ruke lijepi za me
kao kroz izmaglicu zimsku

prozor je otvoren, ida
pruži mi ruke
prije voda jezerskih

treperenjem u toplinu
me oblikuj umjesto sna

 

altNE ČEKAJ ME

Kad zvijezda nad zipkom

zaspalom u korovu godina
zanijemi i obnevidi
ne zdvajaj

Ako zanoćiš jednom
s tim sviralama od praha

spavaj, to dobovat će kiše snježne

vjetar s mora

Ne puzi ka prozoru, kamen je
progutao ruže penjačice
pregazio majčine suncokrete

Pusti naše vidike, ne proučavaj
više zvijezde, oko gorsko na brežuljku

Pusti pradjedove dođu li
listati šumor crnih maslina
To su njihove nepročitane knjige
nad zaraslim ognjištem

Zakoračiš li jednom listopadnim
stubama večeri
ne čekaj me
nečujna će nebeska mehanika
odjekivati u grudima
Nevidljiv bit ću, ne traži me

osim
ako jugo niz uvalu tutnji
njišući bijele kosti starih maslina
koje su slijedili očevi žuljevi
čekaj me

 

altPAMTIŠ LI…

Bilo je ljeto
Niz ulicu u kojoj cvala je
Zora boje smaragda

Pamtiš li?

Donio sam ti sladoled od maline

I glazbu lišća sa bulevara

Nismo znali za uspomene: sve naše je
Bilo sada

Onu boju maline među prstima
Onu putenost koja se začinjala
U mojoj drhtavici

Pamtiš li?

– – –

Opet je na bulevaru našem
Ljeto i miris maline
I sunce stoji nepomično

Samo godine

Promiču…

 

alt NAKON PLJUSKA SLUŠAM LJETO

svjetlom
usnulih šumā
zovem te

a ti plivaš leđno
s pastrmkama
nepomičnim

vidiš li ševarje u san utonulo
i pjesnici uzlalud ištu riječ
u šutnju trsja

zagledani

dođi, smirena ogledala niču
u staklene vitrine
dođi krajolikom
bezimene čežnje

trske bi dotakle zenit
potokom uz gole sunčane ogrlice, uz dûge
pozaspale na dlanovima

hoće li misao utonuti
do vodenih žila u grudima

čuješ li poj slavuja nad urnama
zemljinog lica po kome
bosa djeca i suncokreti
kaplju po brijegu
od srebra i daljina

 

altTA OLUJA…

To more uzburkano što dizalo se
Te munje i tresak groma, ti vali…

To bosonogo dijete, opijeno akrobacijama
Galebova, njihovom umjetnošću hitrog
Obrušavanja s hridine…

Tim ljudima bespomoćnim nije moglo

Žilave ruke nije moglo vidjeti
Ni duboke bore oko usta i očiju
Ni konope što režu, izmiču i pucaju
Sa urlikom skršenih jarbola…

Ono bosonogo, osvijetljeno munjama
Sanjalo je samo svoje prve snove
Prve slike u strašnoj ljepoti elemenata
U paramparčad rasutu i zemlju i nebo

Ti ljudi ni jednoga trena nisu dvojili:
Nek’ ide sve…
Osupnuti spašavali su goli život
Sa zaljuljanim sobama orkan i Ave Marija
Trzali su raspeće Gospodinovo
Prije uništenja, nosili nemir
I srceparajuće vapaje
Ljudske bespomoćnosti…
Ispisane u iverju, u zvjezdice
U ljepotu i snagu svijeta
Munjama i pljuskovima…

 

P O S T S K R I P T U M

Četiri decenije kasnije na sličnoj
Verandi iz djetinjstva
Bio je pogođen u čelo izmetom golubinjim
Sreća, dalek čuo je glas… Možda, rekao je
Plamtećem sjaju velegrada u prvom
Sumraku i dalekoj iznenadnoj munji
Što bljesnula je po naslovnici njegova
Prvog romana… i po licu mu
Suznom, u osmijeh namještenom

 

altNOĆIMA

Gledam
čelo mu se smiruje
niz bore
dnevne ure teku

Grumen zemlje
među očima se

u osmijeh rastače

I jučer se davao zemlji
otimao je opisujući
potiskivanje umora

Gledam
dlanovi miruju
u noćima
Tonu u smiraj
dugih popodneva
plove bez znoja i plugova
Osmijeh mu uzvraća
zemlja crnica
koju je jučer otimao
žegi i kišama “samo
da izdrži plug
i motika posluži”
uzdah mu krade san

Čelo mu se smiruje
niz bore ga
život potkopava

nemoćno slušam
gledam nijemo

 

altPROLAZIM GRADOM

Ti, iza purpura davnog
krajičkom oka bilježiš
i znaš:
pogledat ću onaj izlog
potom, okrenuti se niz ulicu
odgonetajući glas
koji je šapnuo tvoje ime

Sliku svibanjskih tramvaja
u dubini prijepodnevlja živim
i vidim
kako u podrumima
u betonskoj vlazi, u centru
zriju male tople grudi

tamo gdje smo rasli…

Ti mi s purpurom davnim
suzu i krizanteme spuštaš
daleko iza katedrale

Na obroncima ljeta
već daleko
u perspektivi bulevara
okrećem se niz ulicu
Netko me ucrtava
u zastale sjene

Na kraju tvojih tragova
bilježiš
i znaš: dugo stojim
pod tvojim prozorom

 

Mirko Popović