ČITAJ

u meni noćas zatvorena su
vrata i prozori dalekih

noćnih vlakova

kamo bih sa samotnim vjetrom
što teške u prozorima
nadima žaluzine

kamo bih sa vukovima gorom
krvavo zavijaju na samoću
najbližih zvijezda

ne mogu otploviti iz korzike
teški su plodovi sna
pali po tvom blijedom glasu
i mojim podočnjacima
s nenapisanim stihovima
s neubranim iluzijama
s varljivim grumenjem zlata
u pulsiranju noći

REKVIJEM, ODLASCI

Čim otputuješ ušuti riječ
Na starim razglednicama
bjelina zidova u muk se
zimskih cvjetova pretoči

Sa zrakom sunca po tvojim
zatvorenim knjigama
nečujno kapljem
Znaš li koliko znam
da voliš Remarka
i tvoj profil nad knjigom
u subotnja popodneva

Čim otputuješ
u grudima mi se oglasi
pritajena sjenka
i  struna zatreperi da ušutka
olovne otkucaje sata
da potoci srca
ne vrisnu

NIKAD NEĆU SHVATITI

moram svratiti ponekad
u tvojim zaboravima ostao je
miris pelargonija

kuća je prazna davno su
ključeve raznijele bure
i oči jastrebova

ponekad zovne me
cesta bez imena
da sebe u sjećanju ostavim
na praznoj klupi sa zavežljajem
našega života

moram svratiti
na golim zidovima od progonstva
ljuljati kćer i kolijevku

ti me ispraćaj i odšuti
s usamljenom zvijezdom
da ne zalutam
kroz mladost jasenova

GDJE JE NOĆAS TVOJE LICE

gdje je noćas tvoje lice

dok prilaze svijeće
i vatra pucketa
s noćnim cvijećem

bez očiju

…
čuješ li još blagost
najbližih zvijezda
mekanu pitomost trena

u kojem me netko traži
iza sklopljenih očiju
i nepoznato obličje
proplancima pronosi

…

gdje je noćas tvoje lice

dok mjesec za humke tone
i s bajkom crta sjećanje

po mramorju mojih obraza

IMA DANA
ima dana u kojima
usnuli sati
postaju pjesma
i ja drugujem sa njom
kao bakin daleki sirius
ne čujem ga ali šutim
dok izlizanim krajobrazom govori
njezin eutanazirani glas
ima dana
kad mrtva priroda zaigra
kad obris dunje vene
na dnevnom vjetru
ima dana
kad riječ kao ugrušak
usnula plamti
i ne znam
ispisuje li se
ili gubi
pa sričem neznana imena
i zvjezdanim plaštem
pokrivam ih
kao jedinu nadu

NOĆAS NE MOŽE SVANUTI

Tvoj glas u žaluzinama nadima vjetar
kao iluziju nadohvat, kao srce u daljinama
Ako nešto tvoje i jeste tu
noćas ne može svanuti
Noćas ne mogu iz Korzike
Mokri su plodovi sna
Vidiš, to je tamni topot snjegova u gorama
Mokri su krovovi. Noćas
ne mogu otputovati. U meni su
pruge odlutale, u meni su zatvorena
sva vrata i prozori noćnih vlakova

Tvoj glas u žaluzinama nadima vjetar
Draga, svunoć kao grumenje zlata
cvjetaju ljiljani. Možda to odlaze
neubrani plodovi noćnih stihova
i venu bespovratno
jer noćas ne mogu iz Korzike
nad kojom ne može svanuti

NA VERANDI

kao da mi je poznat
taj zeleni vjetar nad neretvom
ali ga ne čujem
jer usamljena prolaziš
prozračnim predjelom
nosiš nečiju nostalgiju
dok zadihan
iz neobjašnjivog rakursa
vidim
beskrajnu modrinu neba

kao da mi je poznat
neispričan predio svijeta
a s njim se dopunjujem

RAZVEŽEM UZLOVE

razvežem uzlove
ni riječima ni krilima
ni buđenjem ni dahom

izgovaram šumor kišni
što odnekud nekamo
niti tišine plete

razvežem noćna krila
da ne skamenim se
da beskraju prhne
čežnja bezimena
ni dahom ni riječima
ni buđenjem

da bestjelesno odjeknem
bez misli kao kišna
beskrajna noć
što kožu suvišnu ovija
oko moga tijela

PJESMU KOJU OSLUŠKUJEM ŽELIM PREBOLJETI

To kad me tumači melankolija
Sve dublje bdi žutilo mjeseca
I sve ukočenije boli. U oku tražim
Počinak krajolika i nepokošene
Trave što svijetle

To kad me tumači melankolija
Ne brojim korake jer ničija nisam
Ni igra ni isprazno koračanje
U pješčani zaborav

To kad me tumači melankolija
Samo sam onaj koji jesam –
U neskladnom trošenju svrhe
Pjesma koju osluškujem

Mirko Popović