INTERMEZZO 

Kad li se, dušo moja,
pamtiš li,
javio povjetarac,
barka u uvali…

lisje bora zelenog,
pod njim more…

Samo što s rukama dječjim

u zaton zađoh
iz mene iščili mrak,
topovi, plač i rat, razvaline,
bijes.

Zašto si plakao,
pitanjem zbori Providnost.
Ja joj mlad i zelen, lijep,
kad prvi put kročih Sarajevom
davno nekad,
ne znadoh odgovoriti.

Kad li se, dušo, tminom,
pamtiš li,
rasuše životi,
kao da dugo pita
ruka dječja za mnom
sklopljena.

Što se zbiva?
na pitanje pitanjem šumim…
kao da otac se vraća
izdaleka,
kao da čujem korake znane
i vanjskih vratâ cvil

dok daždi
cijelu noć
nad maslinama
i otocima.

 

altČULI SU SE KORACI…

…ali zastaše u modroj dubini te noći
čim prozor otvorih

U lijevu je stranu noćne staze urastao jasen
Nije dozivao njegov olovnotamni portret

Dugu sam šutnju usklađivao s kišnim kapima
Niz prozorsku gustu noć što klizeći su
U osmijehnut plašt zore brzo prolistale

Netko je poznat tonuo u zidne bôre

       U boje i oblike zatvorenih mi očiju

      Ali, iz svih sobnih uglova glasao
Se noćas odjek
Znanih koraka
Kažem jasenu, vrbama, jutarnjim obrisima
Cvijeta i nedoumici

 

alt        KAMO IDEŠ… OSTANI

  kasno je noćas, vilena
sablasan je put tamnog  drveća
u beskraj će te zazidati
bljedilo i stud dalekih zvijezda

  a i obrazi ti gore
nasloni se na proplamsaje

 i žar mojih očiju, raspusti kosu

zapleti  tijelo u niti mojih prstiju
ne brini
znam da me sa glasnih izvora
trebaju tvoji uzdasi

ruku mi odvedi
niz glazbu tijela
nezapisanim pravilima putanje
da te na žrtveniku nesanice
gipku
poput mladog jelena u gori
imam
iza noćnog prozora
obješenog o svemir
o ivicu razuma

 

alt            JEDNOG DANA

  Jednoga dana
Kasno
S brazdama na licu šibanom
Sjetom, vremenom i suzom…

Možda s rosom u praskozorje
Ili u popodnevu nekom koracat će

  Kao okoštali ružmarin iza kuće

Gdje se stežu uzlovi srca…

Ili u času kad sve postaje kasno
Kao vjetar što zaludno budi
Žuto lišće u krošnjama…

Predvečerja jednoga kao tračak
Svjetla u svemiru, među zvjezdama
(tim dalekim žiškovima na zlatnoj
stazi vječnosti)
Kad svrše sve gozbe i nade
Ugase radost čut će se pjesma
I zvuk poljupca naših zgužvanih obrisa

Čut će se kao što se sluša
Olupina broda u valovima i jauk
Olujama rastrgan

Pa ćemo u te sate igrati žmurke
Sigurni da oni dani
Negdje u našim srcima
Da konopci onih brodova
Ljeskaju negdje iza naših
Pogrbljenih leđa…

Jednoga dana
Kasno
Ali ona će sigurno doći
Da dijelimo izgubljeno vrijeme
Da po našim bijelim kosama pada
Glas Venere, glas vjetra koji
Udara u profile
I rane

A mi nećemo pitati
Kamo nas odnose vali

 

alt                 PAMTIM

  Njene male ruke
tople u snijegu
pamtim…

Gledali smo se zanjihani
s našom zvijezdom
nad Igmanom

            ogrnuti

dahom inja

Vraćali smo se
rubom daljine
šuteći

Njen šal je lepršao
bojom naranđe
Na usnama joj
se topio prah pahulja

Opet sniježi
na kraju naših proljećâ

Gledamo se

kao prvi put

Ona pita:
Gdje je sada
naša zvijezda?

Gledamo  se

U oku mi piše:
Pamtim samo
tople u snijegu
tvoje male ruke… 

 

Mirko Popović