PUKOTINA 

u stopu te pratim kroz neke noći
u kojima smo se stručak po stručak
ostavljali

kroz magle te i ponore pratim
otisnut stazom, sivilom kiša
što su nas trošile

 za tobom sam i kad  me kolodvori zaustave

 kad je bus za velu luku

crni zaljuljani brod u oluji

i kad se na tvojim usnama
glazba vjetra ugasi a tvoj pogled statue
zaledi nepokretno
u stopu pratim tvoje noći
jer, uvijek ćeš me čekati
na istom mjestu na postolju
smirena na hridini, tiha
među čempresima

okrenu  li  te oluje noćne za sudbinom
mene nema, nema mene
to valovi tuku o kamen
i moj dah zastaje
na torzu križa kamenog

dok te u stopu pratim, suton njiše
nonu kišu po pločnicima
i uspomenama
jecam niz vjetrovite
pukotine života
kao daleki sjeverni gradovi

što te daleko
kroz olujne noći
u stopu prate

 

    LJUBIŠ MI OBRAZE VÂLOM

          Isplovim i ne znam…
Mora da je bila večer
Nad hladnim vodama

       Mora da me budila
Ljubav tvoja
Mora da se dizao val

Na moru zelenom
U oku tvome

U studen oko srca
U hlad modre špilje
U koju nikada
Nismo stigli
Isplovim

Ljubiš mi obraze valom
Koji doziva iz samoće
Iz topline
Mrtvih predjela

Isplovim i ne znam
Sanjam li da ne sanjam
Tvoje ruke što čekaju
Dubine plave
U moru zelenom

 

      LATICE BEZIMENE NO?I

     niz plaže večernje dahom ti
povjetarca prilaze
morski vali poput sna

        po tvojoj koži izrastao
smiješak očima pučine

     niz plaže večernje dahom ti

rukopisi žude
jednom obećani

pusti sjaj rose volumenom
svojih obraza jer čudesno
u školjci nebeskoj mjesec pluta

stvarna si u oku mi i lomna
u uzdasima, u oluji žeđi
jer na plaži te noćnoj
dotiče ritam mojih prstiju
i morskog vala san uspavljuje

upitaj plamte li jarboli u daljini
ili žižak moje krvi toči
pitko vino večeri

 

    KUĆA KOJA DOLAZI U SUMRAK

  Samo je gledamo
ne promečemo se u riječi
ni u glas

  I vjetar je negibljiv
uklesan u tišinu

Iz nevidljive lađe kojom plovimo
poslao bih joj samo ruke

 da se smire, da s violinom zaspu

Nečujno listamo stranice vremena
gledamo bez riječi
ostavljamo ih vještima koji ne čuju
kako se o tišinu kuće na brijegu
razbija val naših uspomena

 

KAD MI NA LICU ZATREPERE DALJINE

U  plimi  iznenadnog  koncerta
Neke note se u pejzaž razliju
I ponovno vidim dane  kad  već
Bila si prerasla djevojčicu
I zaboravila crtanje u pijesku

Ali u nekim procjepima uma

Nikada nisi prestala unazad vraćati

Nemilosrdni hod kazaljki
I neutješno pitati: Zašto, zašto
Život ima početak i kraj?

Čitala  je  Lorku i plakala a ja sam joj
U rane i bol  stiha  donosio školjku
Na uho joj prislanjao huk tog  vječnog
Života u čijem je plesu šumjelo more
I neoprostiva moja šutnja!

Jesam  li,  neuk,  samo  gutao
Gorčinu  odgovora  na  pitanje  Svrhe
Pa  zbog  nevještog  ulaženja
U  teoriju  o  vječnosti  iz  mog  su  pera
Isplovljavale  nasmijane  i  tihe  riječi
Ili  sam  samo  gledao  prve  boje
Njenih  očiju,  žar  obraza  koji  je
S  dolaskom  proljeća  suzio…

Znao  sam,  Adeline,  kakva  je  znatiželja
Rasla  u  tvojim  očima  u  kojima  su
Davno  izbrisani  crteži  u pijesku

I  danas  se  uz  pitanje:  Gdje  si  sada…
Ponekad  smiješim,  ili  se  to  s  krinkom
Radosti  zamislim  uljuljan  u  Nešto
Što  me  želi  podsjetiti  kako na  polici
Pored  Steppenwolfa  u  staroj
Okamini  školjke  huči  more.  I  kako  sam
Griješio šuteći  ne  rekavši  nikada
Da  je za  potku  života  bila  dovoljna
Ta  melodija
Adeline,  Adeline…

 

                    BAJKA

Sliku koje nema
gledam
i želim
da mirno ostane pamćenje
da snaga sna ne zgasne

    Tek oblikom bezvremenim tragam
jer tope se riječi: jesi li

   bila sretna…

Vidim sliku koje nema:
Jutro svanjivalo je
u tvojim očima
dok zorila je kupina
nagnuta u misterij šutnje

Ako se sretnemo
ponovno
među klasjem na poljima
što ću sa ovim sjećanjem

Hoćemo li pustiti
da radost otputuje tamo
gdje zime ostale su, gdje tope se
proljetni snjegovi…

 

       NEKE DRUGE KIŠE

      da li ćemo se jednom
sretati kao duge sjenke
u predgrađima
bez pitanja bez pozdrava

da li ćemo se jednom

pod verandama ljubavi

      tražiti i začuđeni brati

svenulo vrijeme u herbariju

da li ćemo se jednom

buditi u snu lipâ

krikom snage između svjetova

da li će se u trenu
ako se pomaknem
ovi glasovi krajolika
ovi cvjetovi noćni
samo sasuti
po putu do tebe
po bespuću do mene
u žednim alejama jasenova
u kojima smo nekoć tražili
bît svih stvari

ili će nas samo
iz sna dizati
recitali mladih pjesnika
i mi ćemo napokon znati
da postoje stvari koje neće biti
ni u drhtaju cvjetova
ni u priviđenjima
ni u žeđi na usnama
ni u nespokoju dugih sjenki
u predgrađima

 

                        JOŠ ME BUDI

Kakofonijom urbanog sivila
u polupraznom kupeu zadnjeg vagona
uglavnom šutimo

    Kad su se izlistale fasade, kad je
usahla buka, kad su izbrisane slike
betonskih vertikala, pitamo se bez riječi
Ne znam budi li nas aroma jutarnje kave

ili proplanci (što konačno dohrupiše)
s krpicama snijega koji su kopnili u svibnju

Iako svjestan da već su daleko
nametnuti, neprirodni gladski šabloni
ne opuštam se ni na vidiku proljetnih
razglednica, već i u toj slici razmišljam
o prolaznosti ljeta, o rujnu…

Kao da mi prijatelj B-o čita misli
kao da… na kotačima naseljavamo morsku uvalu
kao da iz paralelnog svijeta proviruje
jadranski grad, poput školjke bijel

Slušamo kako sa zvonika stari sat otkucava podne
Nešto me podsjeti na prebrzo listanje godinâ
na sva minula ljeta, plaže, jednu Talijanku
sa alabasterom njegovanih nogu
nepotrošivu ljepotu algi, ozona, soli i joda

Šutim prigušen šapat mora, žal…
B-o mi maše sa drhtave morske površine
u daljini, nešto govori sa snopom UV zrakâ
oko obrijane glave. Ne razumijem ga i moja
zagledanost u roman ga nervira, a ja zapravo
gledam kako se na naslovnici s dodirom sunca
razlijeva rije? Kundera. Neka, manje je privlačan
od prodavačice sladoleda nadohvat sunčeve jare

Ipak okrećem list, šuštavo, okom
kojim ispod suncobrana mjerkam, tražim oblik
Evinog lista, ali ona je bijela i glatka kao žal
što stoljeća ga valovima oblikuju
Ako još jednom, kao da mi govori B-o, okreneš list
okrenut će se i ona, eno pogledaj, gledala te stidljivo
(pa to je ovdašnja cura)
čovječe, ona već ubrzanije diše, kesi zube B-o
i nezainteresirano se baca na prostirku
Zašušti li novi list vidjet ću joj lice
smiješit će mi se iz pera pisca koji me obasjava
riječima posve nerazumljivim u podnevnoj vrelini
Možda će se i obala glasno ljuljati, možda će mi
sa čela kapati boje dalekih dugâ
bit ćemo jedno u neuhvatljivosti zbivanja

B-o me podsjeća, kao da mi prolazi kroz misli:
pa nije ti to ona Čehinja, ovu trebaš osvajati
Ustani, idi, ne prizivaj čuda

Kad sam zaspao u valovima njene kose, ne znam
ali je mjesečevo srebro cijelu noć lilo njenu tajnu
koja me još budi, i još bih u njen san, ponovno
ulazio po svilenoj koži dok se mreška more
dok misao klizi u mlađan val ne stižući
nikada saznati što je pisac htio reći

i kad smo zašutjeli sred urbanog sivila
u polupraznom kupeu zadnjeg vagona

 

Mirko Popović