Te riječi…

(ili: Kako je tiho ovdje…)

  Prešutjeli smo One Riječi
Iz kojih bi danas, tužna ženo
Bujali prostori krvotoka
Komore radosti umjesto kišâ

 Koje ostale su nespremne

Za nježnost… ti u mojim jutrima

  Ja u tvojim venama

Žurili smo u bezobličje

U glasne knjige entropije
Zaobišli Riječi i ostali dva svijeta
Dva sna što zaludno nadlijeću
Vinograde, jer iz nas su
Iščilili grozdovi slasti

Ne nadnosi rane nijemosti
U zajedničke snove, nad litice
Gdje vrijeme je rijeka
Koja nas Neizgovorene
Još  rastače i munje u meni
Ponovno lome nezaboravljeno
Jutro, nevine strukove geraniuma

Kasno je, tužna ženo, ruka moja
Na tvom ramenu izgubljena je
I mi se nikad ni kao prah nećemo
Na pragove vječnosti taložiti

Prešutjeti One Riječi i ponijeti
Giljotinu samoće, izrasti u breme
Šutnje, u hladne kiše i kapi
Kroz koje smijeh je samo
Plutajuća radost, studen kamen
U ravnodušno nebo urastao

      Sjeti se…

  o tebi više
ništa ne znam
u san dođe
cvijet u plavoj kosi
miris pelargonijâ
uz kameni prozor
naše mladosti

ponekad zalutam
cestom bez imena
u tvoje prve studentske dane
i tiho pored prazne klupe
kažem: pitaš li se
koliko je zaborav izmijenio
moje lice

umjesto odgovora
šumî vrijeme
mirko mirku s mirkom
šutî: reci nas
još jednom
tiho nas izgovori
odloži ogrta?
odloži bibliju
ostavi roman
pogledaj kroz prozor
sjeti se
zadrži u vizurama portrete
naših osamnaest proljeća
sada
dok trajem
dok ranjavam dan
našim nečujnim koracima
dok ne iscuri
ovaj tren

i život

 

Nemir

      Tvoje mlade godine

mogu samo smjestiti među riječi
nevine i čedne što prije svitanja
s kapima rose trepere
kao nektar propupalih trešnji.

Zato lutam
u mjestu
opisujući nas razdvojene,
raspličući stotine jezika
neumora, tisuću dodira
u tajni raspukle mjesečine.

Onom što opisuje sliku
vode čije kapi ti drhte
niz obraze koji prvi put vriju
moram reći: misao na Janu
za jednu od Božjih zapovijedi
zapinje, i želim mir
kroz tu neumornu
smaragdnu prašinu što zasipa,
što kroz mene
svojim tijelom strujî.

 

U snu san

ničim ne uronjen
u latentan izvor podatka
da san u snu sanjam

     ono što znam
znanje je silaska
iz sna u razvaline

u nepreglednoj ruini
kamen na kamen oslonjen
ječi nečujnom tišinom
bez zvuka škripi trajanje
u kojem se preko stijenja
penjem za tobom

koracam bez pokreta
pokušavajući biti svjetlo
za nevid i tamu
za zov

iz jučer
iz davnine

ničim ne ronim u značenja
hrlim ti nepokretno
i ti postaješ sve udaljeniji
pa muk
s kojim srastam
strovaljujući se u jutro

ostvaren pred prozorom
dubim pogledom u ništa
blejim

okom klizim ravninom zida
svijest mi bilježi trzaj: trepnuh
tek
u javi

****

upih naglo
jek i pticu
ovovremen u dnu jutra
bez pitanja što ću k svjetlu
dok ostaješ
zov i dalek…

 

Jedno drugo more

  Lice ti tako blisko
prije izlaska sunca
Ne pitam nikad
jesi li san

   Znam dok sviće
da je ljepše ono

čega nema

Možda su ti zaista sada
nasmijane ruke
u stvarnosti
koju ne poznamo
i bliske
kao u mlade dane
u pjesmi oluje
u pjesmi tišine
koja traje dugo
sve dok se ne okreneš
i odvedeš me tamo
gdje me više nema

Tamo
gdje jedno drugo more
čuva uspomene

 

Tako, u neka predvečerja

 Kroz ruže ispod mraka ulaziš
sjenka na zidu prati te, hitro ti
niz gorje teče šum pletenica

       Ponovno u mirisu
prve prosanjane noći
na dlanu mi pleše

košuta i mjesečina

Voljeli smo se…

U kojim sferama sada boravi
gipkost nikada dočitana
mojim prstima, taj svijet
kojeg čekam ponekad
da nas isti ponesu dani, da val
ti budem mekši od sna i krući
od modrih bljeskova mjesečine

Ponovno sam obučen za tebe
i pod prozorom čekam, poklanjam
ti riječi, bisere sa dna mora
koji se ne mogu vratiti, osim
ako ti se dugo u noć vjetar u kosu
upliče, osim ako ti u gajevima
našim nečujni bosiljak iznikne
osim ako ti ruka oblikuje sklad
praznog zdenca iz kojeg smo pili
prve poljupce

Ali ne okreći se za koracima
snena i daleka, to se moje lice
nad zrcalo gorsko, nad zaspale
čatrnje nadnosi
tako
u neka predvečerja

i čeka zvijezdu da obasja put
kojim odlazi lišće jasenova
kojim stijene i stoljeća umiru
čijim brazdama teče
zagonetka života, na kojima
svaki dan ostavljam
dio sebe, na čijem dlanu mi
u neka predvečerja
košuta i mjesečina zapleše

 

       Zvuk i vrijeme

 Sve je tu, želja pitka u tišini.
U kadar bih. Možda jesam
iza okna usred noći, jek iz šume.
Budan vrbik, mir u lišću.
Napoji ga klorofilom
budnog tijela, damarima.
Tih puteljak, optoči ga

djetelinom, jatom ptica
u visini, probudi ga
smaragdima.
Stani okom u prozoru
da protrčim kroz maslačke.
Mjesec vreba u granama,
tiho diše, šuma drijema.
Nek prozora nad proplankom.
Listak jedan traži dlane,
mekan oblak u grudima.
Budan jasen, trava tiha.
Možda će me iza uma
samo zenit okrznuti
okom hladnim iz visina,
trenom tuge, moja draga.
Kad će svitat tvoje ruke…
Jer slutim te iza okna
dok se glasa zvuk i vrijeme
iza oka, iz nevida. Zar ne čuješ
ples u travi, u bjelini,
zvuk zanjihan u mom tijelu…
U kadar bih bar u trenu.
Ili snim. Ili samo
sliku gledam,
jer sva je tu, želja pitka u tišini.

 

Nesanica

Sestro, zašto taj nemir?
Brate, zašto zvijezde umiru?
Šutimo
Nešto u meni sluša kako
Kosti zemlje pucaju i rijeke se neke vraćaju
Izvorima svijeta
Kovitlaju se nevidljivi koraci, troši se
Kreda noći, mjesečina zvjezdani sasipa prah
Prah u koji dugo gledam, mada ne znam
Što to u njemu neprebolno boli…
Umjesto sna sa snom razgovaram
Drhtava kap nad ugarkom se poput aveti
Rasipa u iluziju vremena
Hoće li izblijedjeti sjenke u ravnici zimskoj
Prostrte kroz noć ovu, u dnu svijeta
Već jednom?
Brate, zagrli muk sazviježđâ, blago
Pusti membrane noćne… neka rijeke
Teku, neka se praiskonske vode
Uvirima svojim vraćaju…

 

Iris

I u svom petnaestom ljetu dojam djevojčice

ostavljala je

Branjem bijelih cvjetova po parkovima
Skupljanjem razglednica kroz koje dugo u noć je
Zamišljala daleke gradove
Nemirom ruku raspličući kikice iz pramenja kose
Izvijajući se potom pred ogledalima

govorila je o ljepoti

Vjetra dok pleše u travama i osluškivala kako mi srce
Napaja drhtaj
Ponekad sam poželio ostati sjenka među njenim
Bijelim cvjetovima i zaspati u zaboravljenim željama
Nevidljiva jastuka

Da li je svugdje na svijetu rat, ili je Bog samo nas
Zaboravio, pitale su njene oči zastajući mi na čelu
Na kome je protok vremena ispisivao četrdesetu
A ja sam ispijao njenu nestalnu žeđ za isticanjem
Grudî ispod tanke crvene majice iznošene u
Katakombama, u prašnjavim i mračnim podrumima
Ratom razorena grada
Padala je tobože po klizavom snijegu i čekala  spas u mojoj
Pruženoj ruci, a u njenoj kosi boje kestena topile se pahulje
Onda bi iznenada potrčala niz ulicu zastajući slučajno
Pod mojim prozorom
Rasplitala je kosu vjetru i kišnim kapima nudeći im
Tajanstvo milovanja. Iz daljine sam slušao kako joj
Tijelo bubri
Negdje u meni skrivene ostale su njene prve kiše
Miris asfalta nad kojim su rasli drvoredi
I ples njenih razglednica, jednu je ostavila
U mome džepu. Za uspomenu, rekla je
U našem južnom kvartu s koga  ju je pokupio daleki san
I pitanje je ostalo: hoće li se nekada sjećati mostova
Ispod kojih je rijeka odnosila njene čežnje i molitve: Zašto
Zašto ne bi…?
Meni je četrdeset, govorio sam. Iris, hladno je, čeka te
Topli čaj. I majka. Potom svijet, daleki svijet. I nova priča
Na te riječi pružila je promrzle ruke prema meni
Na moje obraze noseći svoj prvi, topli poljubac. Onda je
Nešto nerazumljivo progovorila njena suza, svjetlucava
Pod sjajem daleke zvijezde, i usne su joj  šaptale nešto
Zarobljene u davnoj želji

 

Mirko Popović

……………………………………………………………………….