Opet je ruža pupala

 u trenu se
pomjerilo pero
intuitivno spoznah
da je otvorila oči
u kodovima borova
gdje riječi prestaju

nada u ponovno odrastanje

samo je čežnja za jugom
pa su kroz misao uzaludni
proljetni vodoskoci

jesu li rekli
da se vraća meni
ili je samo bio mjesec
u kojem je vladao Merkur

zna li to
u drugom trenu
smireno pero

zna li to miris ruže
zarastao u kamen
iz kojeg nikad više
ništa nije odjeknulo…

 

 Možda se trošio kolovoz

alt

  Ni traga snu
samo krajolik usnuo

Žedan netko barkom se

   samoći prikrada

ili me sa zida prožima

pohotno oko

pa mu se primičem

barkom bez sna

Niz polje mirisa

sasipamo se kao da
napuštamo svijet

Sad si mi na rame naslonjen
govore joj prsti
mazno mi provučeni
kroz kosu glasom
mekoćom tijela
što raskošno pomijera zvijezde
strop njišući

Dugo daždi četa anđela
iza prozora. U nama se
nadima more, pokreću vali

Na istoku budi se oko gorsko
u visine šikljaju na brijegu
visoki jablanovi
volumen putenosti

 

Mirko Popović