Opet je ruža pupala
u trenu se
pomjerilo pero
intuitivno spoznah
da je otvorila oči
u kodovima borova
gdje riječi prestaju
nada u ponovno odrastanje
samo je čežnja za jugom
pa su kroz misao uzaludni
proljetni vodoskoci
jesu li rekli
da se vraća meni
ili je samo bio mjesec
u kojem je vladao Merkur
zna li to
u drugom trenu
smireno pero
zna li to miris ruže
zarastao u kamen
iz kojeg nikad više
ništa nije odjeknulo…
Možda se trošio kolovoz
Ni traga snu
samo krajolik usnuo
Žedan netko barkom se
samoći prikrada
ili me sa zida prožima
pohotno oko
pa mu se primičem
barkom bez sna
Niz polje mirisa
sasipamo se kao da
napuštamo svijet
Sad si mi na rame naslonjen
govore joj prsti
mazno mi provučeni
kroz kosu glasom
mekoćom tijela
što raskošno pomijera zvijezde
strop njišući
Dugo daždi četa anđela
iza prozora. U nama se
nadima more, pokreću vali
Na istoku budi se oko gorsko
u visine šikljaju na brijegu
visoki jablanovi
volumen putenosti
Mirko Popović
Mirko Popović rođen je 1944. godine u Slivnu (Metković), Republika Hrvatska. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živi u Sarajevu. Po struci pravnik. Radio u državnim organima Bosne i Hercegovine do mirovine. Od srednjoškolskih dana piše poeziju, a za vrijeme i poslije studija objavljuje prozu i poeziju u velikom broju književnih časopisa i revija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te na Radio-Sarajevu, treći program (sedamdesetih godina) i na Radio-kometi u emisiji "Večer poezije". Napominje da je potreba za poetskim izrazom, zapravo, samo slijed onoga što je još od djetinjstva u njemu bilo kao njegov intuistički svijet spletom niza životnih okolnosti zapretano. Objavio je dvije knjige, zbirku proze "Tamno sunce" u izdanju IK 'Svjetlost', Sarajevo 1999. godine, a zbirku poezije "Berba rose" u izdanju IK Svjetlo riječi 2001. godine, Sarajevo. Dobitnik je nagrade za književnost "Dubravko Horvatić" (2. mjesto za prozu) 2011. godine u Zagrebu. U rukopisu ima drugu knjigu poezije i u pripremi zbirku proze, a paralelno s tim radi na svom prvom romanu. 
