2. ZABORAVLJENI IMENDAN U očima je nosila lelujavu sjenu tuge. „zaplakat će, ako je upitam za ime“, pomislih i sama je nazvah J a v o r k a. … Breze su mirisale proljećem. Daleke planine su dobacivale jedna drugoj njegovo ime i nemirni topot malog tovara, koji je lijeno vukao svoje suhe nožice. Djevojka, kao nekada, korača obalom. Male šišarke, kao nekada, uz tihi hihot padaju na povijene […]
2. VIHOR DJEVOJKA Tek kasnije, na trgu, izjasnilo se Djevojče tamnih očiju. Nasmijalo se i pletenice darivalo Rukama vjetra izniklog nenadano u praskozorju. Trči ispruženih ruku! Prate je njezine dvije sjene nastale igrom mjeseca i ulične svjetiljke posrebrene. Prati je kliktaj reskog i svježeg jutra. – Galeb nad lukom kruži. … Mladić se na prste propinje. Viče. Zbunjen je. Iskliznula mu iz zagrljaja. Djevojka ili vihor?… Vihor djevojka!!! I mladić […]
Nisi li svjesna? Ukrašena kroničnim altruizmom, A opet pitam se kako si to naslijedila? Gledam te dok spokojno, potajno u maglici Bolesna slažeš svoju mrežicu, diviš joj se; Jer to je veće od ikakvih sila, veće od bogova. Dok pognutom glavom upravljaš Marionetom, dok nježno se smješkaš, Jesi li se ikada, crnooka vampirice, Zapitala upravlja li ta nestašna marioneta možda tobom? Oh da, delikatna su ta pitanja, Nemoj slušati, […]
Sjeti se… o tebi više ništa ne znam u san dođe cvijet u plavoj kosi miris pelargonijâ uz kameni prozor naše mladosti ponekad zalutam cestom bez imena u tvoje prve studentske dane i tiho pored prazne klupe kažem: pitaš li se koliko je zaborav izmijenio moje lice umjesto odgovora šumî vrijeme mirko mirku s mirkom šutî: reci nas još jednom tiho nas izgovori odloži ogrta? odloži […]
Možda se trošio kolovoz Ni traga snu samo krajolik usnuo Žedan netko barkom se samoći prikrada ili me sa zida prožima pohotno oko pa mu se primičem barkom bez sna Niz polje mirisa sasipamo se kao da napuštamo svijet Sad si mi na rame naslonjen govore joj prsti mazno mi provučeni kroz kosu glasom mekoćom tijela što raskošno pomijera zvijezde strop njišući Dugo daždi četa anđela iza prozora. […]
I vatru raspali, Misli da dogore… I promeni grad, Državu… Ako ne pomogne Poludi! I ponovo se rodi! Tad prvi put potrči I ponovo poleti, Oseti visinu… I na sve pljuni! Nikom ne prećuti… A onda zastani, Kad te niko ne vidi Duboko udahni I u sebi šapni: Volim I nije me sram! Dragana Milićević Đorđević
ISPOD ZVJEZDANOGA NEBA U času najtamnije noći Kad se čini, kako cijeli svijet sniva Pored nebeske ljepote, kako mogu proći? Propustiti čaroliju u kojoj Duša mi uživa… Tad zapitah ja sebe Pitanja što postavljam si već milijun puta Kad se zbio taj trenutak, da zaboravih ja Tebe? Pa sam zvijezda padalica što svemirom sad luta… A zvijezde šapuću Odašilju mi potiho odgovor što srce ga snuje, čeka, Planeta mi […]
BOŽE MOJ Bože Moj prepuštam se tebi, nek anđeli osvetle put. Moje oči, zaslepljene, ne vide, sjaje, želim da preliju taj sjaj, na tvoj put Božji, izgubim se u svetlosti anđela. Hvala ti, Oče moj, slepilo dajem đavolima, shvatila sam, ponizno molim, nek oči moje, uvek budu, to najdraže, Božji sjaj. Izvinjavam se! Dopirem sa celom, zemljino tlo, mislima se smešim tebi, radujem se tvom daru. Ja nisam gluha, […]
Čim osjeti zlatnik kako zvecka u džepu Probude se u njoj vještine nove Gledajuć’ budućnost za čovjeka slijepu K’o u paukovu mrežu sve želje se love… Druga sestra vračara drugom stazom gazi Ljekovito bilje sakuplja u travi Nesebičnim djelovanjem ljudsko tijelo pazi I životnim poslanjem Božju dušu slavi… U kristalnoj kugli sad odgovore traži Na upite kako obnoviti dušu Izabire nježan put i odgovor blaži Kako bi izbjegla produbiti sušu… […]
Pustite me da ćutim Što me stalno pitate, pitajte prvo sebe, zašto živite, čemu se vi to radujete? Vi se varate, lažete sebe, ja sam vaš izgovor, a možda.. odgovor, pravi, jedini! Čujte me, nisam bolesna, nisam tužna, nisam razočarana, nedruštvena, možda luda, to ludo, vama neprihvatljivo, meni blago. Ne trošim se na prazne reči, neću da ih izgovaram ko farsa, jeftina šala, neka umišljena kurtoazija, došla od nekog, negde! […]
