HVATAČICA SNOVA
U noćima tihim kada svijet spava
I misli nam pohode svakojaka čuda
Hvatačica snova tek se uigrava
Obručem se štiti od ugriza luda.
Podivljale snove mrežom vješto hvata
Naraštajem prenosi se ovo drevno znanje
Zanimanjem svojim smiono barata
Prihvaća taj svijet kao poslanje.
Od vrbova šiblja isplela je obruč
Utkala je svjetlosne mjesečeve niti
Kako u snovima ne bi izbio puč
Potrebno je snove kroz kolut taj zbiti.
Tek lagana zvonca navješćuju pokret
I ni jedan čovjek začuti ga neće
Jer potrebno je znanje za uhvatiti let
Kojega misao u snovima pokreće.
Hvatačica snova ruku podiže
Vizija se stvara u obliku vuka
Misao po misao kao čopor pristiže
I već su joj pristigli do tananog struka.
I kad se pričini da joj nema spasa
Zamahom će jednim u klopku svi pasti
Neće ispustiti uzvika ni glasa
Tek obruč će naizgled početi rasti.
Uskovitlane misli, riječi i sanje
Sve ugurano sada u mreži će nestati
Za Hvatačicu snova treba imat’ znanje
Jer sanjanje ljudsko nikad neće prestati.
ISPOD ZVJEZDANOGA NEBA
U času najtamnije noći
Kad se čini, kako cijeli svijet sniva
Pored nebeske ljepote, kako mogu proći?
Propustiti čaroliju u kojoj Duša mi uživa…
Tad zapitah ja sebe
Pitanja što postavljam si već milijun puta
Kad se zbio taj trenutak, da zaboravih ja Tebe?
Pa sam zvijezda padalica što svemirom sad luta…
A zvijezde šapuću
Odašilju mi potiho odgovor što srce ga snuje, čeka,
Planeta mi daruje tek trenutnu kuću
Koju napustiti ću kao izvoru kad utekne rijeka…
Na trenutak … časak jedan…
Čitam kartu putokaza na nebeskoj cesti
Gubim se u prostranstvu što ga okom gledam
Očekujem da shvatiti ću treperave vijesti …
Možda negdje … netko i postoji …
Uperenog pogleda traži zvjezdan znak
Po noćnome nebu beskonačne puteve si kroji
Mislima će svojim pronaći nevidljivi krak…
U času najtamnije noći
Kad se čini da je cijeli svijet u zaborav pao
Kako mogu i jednoga trenutka ispod zvijezda proći
I ne zapitati sebe … ne zapitati Svemir …
Postoji li negdje … netko …
Čija Duša osjetit će ovaj isti nemir ,
Kome Zvjezdani Dodir
Ti još nisi dao…
KAD NEBO ČASTI
Ovim Koktelom, Nebo me časti,
Svakoga trena kad slavinu otvorim
Nutarnje česme prepune slasti
Kroz svaku riječ koju prozborim.
Kad misli su šuštave poput suhog pruća
I duša se čini kao pustinja žedna
Koktel mi pristiže pun slatkog nadahnuća
I svako je slovo kapljica vrijedna.
Pitala sam Nebo: Tko recept taj složi,
I čija to ruka ventil otvara
U pravome trenutku krijesnice množi
I svjetlosna priča u tili čas se stvara?
A Nebo se smiješi, jer dugo i ne zna,
Započinje priču kroz dugine boje
Pita me: Dijete, zar do sad ne spozna
Sve što je moje, to je i tvoje!
Recept je davno darovan svim bićima
Sastojci su isti, Ljubav, Sloboda, Radost i Mir
Zašto čovjek pelin dodaje svim pićima,
To slobodna je volja, a ne Božje Duše hir!
Sva bit ljekovita u Ravnoteži leži
Od svakog se sastojka spoznaja proširuje
Poneka duša u opijenost bježi
Tad prema materiji ustrašeno proviruje.
I to je iskustvo kao podsjetnik vam dan
Kako napojili bi svoje duše tlo
Osjetili božansko kroz ljudske ruke dlan
Ma koliko nisko ono dotaknulo dno.
Tad Koktel već spremljen u vama čeka
Nebo vas časti svakom svojom kapi
U malenoj čaši sad protječe rijeka
Čija bistrina nikada ne hlapi.
Tad sjeti se dijete…
Ovim Koktelom, Nebo me časti,
Svakoga trena kad slavinu otvorim
Nutarnje česme prepune slasti
Kroz svaku riječ koju prozborim.
KRISTALNA PIRAMIDA
Prolazim hodnikom plavetnog sjaja
Obasjava me svjetlost zlaćanih niti
Čini se da to je tunel bez kraja
I značajno nešto sad mora se zbiti.
Odjednom ležim na bakrenom stolu
Sa vrha me obasjava smaragdni snop
Utrljavam po koži mirišljavu smolu
Pogledom pretražujem kristalni strop.
Svjetlosne zrake auru mi glade
Nježno odstranjuju prljavštine sloj
Sjećanja drevna energijom se slade
Trnci prolaze kao mednih pčela roj.
Meridijani plešu, čakre se otvaraju
Cvjetaju poput rajskoga cvijeća
Novi vrtlozi osnaženi se stvaraju
Dušu i tijelo ispunjava sreća.
Gube se zidovi materije krute
Energija pulsira kao fatamorgana
Prepoznajem bića, zagonetne pute,
Jer poruku moram odgonetnuti sama.
Kroz ruke mi prolazi svjetlosti sjaj
Gorski se kristal u dlanovima stvara
To je početak, nikako kraj
Vještine kojom duša, iscjeljuje il’ razara.
Prozračni zidovi u materiju se krute
Gasi se svjetlost smaragdnoga snopa
Bića se smiješe iako još šute
Polako se dižu put kristalnoga stropa.
Prisjećam se hodnika plavetnoga sjaja
Svjetlosnih niti, dal’ duši se je snilo?
Putovanja tunelom bez početka i kraja?
Jer nešto se je važno nutrini mojoj zbilo.
MJESEČEV ZAPIS
Koliko je Mjesec ispisao knjiga,
Gledajući noću ovozemaljski svijet
Da li je u stranicama utkana briga,
Ili svako slovo nudi zvjezdan cvijet.
Kojim je to pismom ispisao rime
Kriju li ta slova sedefasti sjaj,
Da li se i Sunce sad takmiči sa njime
Dok po danjem svjetlu nudi blještav sjaj.
Da li su mu zvijezde podarile moć
Ili svoje čari koprenama kriju
Kad zvjezdanim slovima krase mrklu noć
I na Mjesec zaljubljeno svoju svjetlost liju.
Kojom se brzinom stranice pišu
Jesu li to pjesme, il’ galaktičke bajke,
Da li zvijezde padalice greške brzo brišu
Da li se zbog riječi vode planetarne hajke.
Možda Mjesec samo prati mjesečevim okom
Događaje, stoljeća, eone ne broji
Jer se treptaj oka mjeri svjetlosnim skokom
Kad se zorom nebo budi u ružičastoj boji.
Koliko je Mjesec ispisao knjiga,
Gledajući noću ovozemaljski svijet
Da li je u stranicama utkana briga,
Ili svako slovo nudi zvjezdaniji cvijet.
OČI SVEMIRA
Kad uhvati me stanje prepuno nemira
I duša bi pokidala ogrtač od tijela
Osjetim, promatraju me oči Svemira
Odnekud, iz tame, isijava svjetlost bijela.
Odakle putuje te svjetlosti trag
Koji sam upila cijelim svojim bićem
Znam da mi ga šalje Netko,duši mojoj drag,
Časti me ovim zvjezdanim pićem.
Planete se nižu, galaksije šeću,
Eterične maglice beskrajnost sakrivaju
Možda me podsjećaju kojim smjerom kreću
Zastanu, osvrnu se, kroz tamu zaplivaju.
Nekim novim smjerom, kroz vremena nova
Možda će me nemir i tada, pogurati dalje,
Zvjezdani sam putnik podno nebeskoga krova
Koji mi svu ljubav kroz jedan pogled šalje.
Kad uhvati me stanje prepuno nemira
I duša bi pokidala ogrtač od tijela
Osjetim, promatraju me oči Svemira
Odnekud, iz tame, isijava svjetlost bijela.
POZDRAV MJESECU
Prošla vremena, pretpovijesni dani
Zvjezdano je kraljevstvo prosulo ruho
Mjesečevim ticalima žensko biće mami
U ponoćno modro, zemno doba gluho.
Zaljubljenost ova od pamtivijeka traje
Dvije duše vode dijalog nutrine
On biserjem ju kiti, dok oči joj sjaje
Obgrljena je zrakama srebrne tišine.
Niz dlanove joj klizi mjesečev prah
Stapa se sa rijekom što u tami teče
Svjetlosna zrnca rastjeruju strah
Pozornica je ova puna treperave sreće.
Žensko biće šapuće, molitvu izgovara
Svetost riječi struji svemirskim prostranstvom
Svako slovo, nova zvijezda, na nebu se stvara
Mjesečinom boji trag dnevnome izgnanstvu.
Pozdravljam te Mjeseče,svjetlosni brate,
Mjesečina tvoja Boginja je snena
Ljudska bića nikako Jednotu da shvate
Proći će još podosta zaboravnih vremena.
Do tada ti nudim, sedefaste zagrljaje,
Plodnost usklađenu sa mijenama tvojim
Zvjezdana slova koja tamom sjaje
Biserne tragove u mislima svojim.
I sve u skladu prirodnome, čaroliju plete,
Prikaz taj je mističan i rijetkima znan
Možda se kroz kakvu priču, mjesečine sjete
Ljudske duše prije nego utonu u san.
Prošla vremena, pretpovijesni dani
Zvjezdano je kraljevstvo prosulo ruho
Mjesečevim ticalima žensko biće mami
U ponoćno modro, zemno doba gluho.
ZRNO KOZMIČKE PRAŠINE
Tek zrno sam beskrajne kozmičke prašine
Što u sebi čuva sve tišine i sve buke
Uvučena duša u smog svjetovne mašine
Znam, čuvaju me oduvijek nevidljive ruke.
Užitak je ploviti bonacom mira
Kada svaka se zvijezda ogleda u meni
Bisernica školjka tad melodiju zasvira
Čiji zvuk se odbija o unutarnjoj stijeni.
Pa poželim zaroniti do kamene hridi
Il’ pješčanog zrna u mulju sakrivenom
Zašto da duša mi se zarona tog stidi
Kad bistrom je vodom srce obliveno.
Jer jedan je Ocean, a zrna su bezbrojna,
Ništa se pri uronu loše ne dešava
Osim što voda je naizgled bezbojna,
Zatvorenih očiju duša sve razgledava.
I upija u sebe iskustvo jedno novo
Kako bi ga znala na pučinu donijeti
Upisati u spomenar saznanje jedno novo
Koje će Svemirom iznova pronijeti.
Nekoj novoj duši, rođenju novome,
Malenom zrnu kozmičke prašine
Koje će zahvaliti na iskustvu ovome
Kad plovit će kroz smog svjetovne mašine.
ZVJEZDANI ZAPIS
Svemir tiho šaputavo zbori
Zapis svoj po srcima piše
Kao kad kiša po prozoru romori
Svjetlosna zraka trag kapljice briše.
Pa se čini, kako naizgled, ničeg bilo nije
Jer voda ishlapi, i tama zavlada
Po tisućiti put’ bit će kao davno prije
Budućnost ne postoji, tek ovdje i sada.
U ovome trenutku,ta kapljica bljeska
Očitavam u njoj poruku sa Neba
Miris me opija, kao polje vrijeska
Razgovor je ovaj, što Duša ga treba.
Sa planete daleke, bez imena i broja
Svjetlosnim se perom slika po papiru
Ucrtava se karta neobičnog kroja
U galaksiji spiralnoj, u zvjezdanome viru.
U krajičku toga svjetlosnog postojanja
Netko dalek zagrljaj svoj ostavlja
On je dio mojega poslanja
Jer od njega Duša od bolesti ozdravlja.
A priča je stvorena da širi se dalje
Srcem do srca, jedino tako
Poslanstvo svjetlosno poruku šalje,
Svemir prelijećem na ovaj način lako.
I što da kažem tome Biću?
Jer sve riječi smisao svoj gube.
Svjetlost priča svoju, nesebičnu priču,
Kojom nas braća, kozmička, ljube.
ZVJEZDOLOVAC
Dohvatiti zvijezdu, za to je rođen
Svjetlosnim lukom po duši putuje
Noću i danju Ljubavlju vođen
Spretno i nježno strijelama rukuje.
Zvjezdolovac je njegovo neobično ime
I za divno čudo susrećem ga danju
Uvijek kad poželim posložiti rime
On strijelom uhvati, za me vrijednu sanju.
Od svjetlosnih struna sazdan je njegov luk
Strijele su sačinjene od mjesečevih niti
Prije no što nacilja, dušom vlada muk
I dešava se ono što željelo se zbiti.
Biserna prašina sve zvijezde omamljuje
Strijelom ih povlači prema meni dolje
Izvanjsku buku potiho uspavljuje
I riječi se nižu, s puno dobre volje.
On tada ih sprema u zlaćani zdenac
Pun sjećanja drevnih, spoznaja i snova
Kad posložim riječi u šaputavi vijenac
Osvanuti će pjesma, tek rođena, nova.
Dohvatiti zvijezdu, za to je rođen
Svjetlosnim lukom po duši putuje
Noću i danju Ljubavlju vođen
Spretno i nježno strijelama rukuje.
Željka Košarić – Safiris
