alt

Zbirka poezije pod nazivom “Ema: Kad pjesnika zavoliš” druga je knjiga Emilije Vasiljević, pjesnikinje iz Pule, koja će izaći krajem studenog 2012. godine.

 

ČETVRTI CIKLUS PJESAMA

“Skice za uzdah”

 

“Tuga neka lelujava
vjetrom potrgana,
uplela se
u moja njedra.
Treperi,
ništa ne traži…”

 

 

  1.

 

TREPERIM

 

Ljubav moja
ništa ne traži
od Tebe.

Biserna suza
na listu Breze
treperi
ne traži ništa.
-Šumarak listopadni
čuva sjećanja
mladosti njene
zimzelene.

Jauk Maslačka
vjetrom potrganog
upliće se u kosu
žalosne vrbe.
Treperi,
ništa ne traži…
-Jezero uz skut vrbika
čuva sjećanja
njegovog sunčanog lika.

Tuga neka lelujava
vjetrom potrgana,
uplela se
u moja njedra.
Treperi,
ništa ne traži…
– Ljubav moja zimzelena
čuva sjećanja
sunčanih pogleda tvojih.

– Treperim…
Ništa ne tražim!

 

 

  2.

 

DUŠA PAMTI

 

Kada tijelo prestane
(materija materiji)
– duša pamti.

 

Tijelo sve zaboravi
(možda cvijet postanem?)
– duša pamti.

 

Od tvojih riječi
umilnih
ispod duge nadanja,
do dodira slučajnih
u prolazima beskraja
– duša pamti.

 

 

Kad prhnem
iznad
boli nevolja,
radosti moje
zapamćene
vjetrom će postati.

 

Sve ljude,
koji me blagošću
dotaknuše,
milovat ću spokojem.

I smiješit će se voljeni!

 

 

  3.

 

M E N U E T

 

Ovo je moja pjesma
kaže
svilena marama
ovita o struk gitare.

Ovo je moja nježnost
kažem,
ovita oko Sjećanja

na noć

u kojoj si mi stihove

govorio
uz pratnju prvih pahulja
i gitare.

Bilo je rano
da zagrlimo ruke
pa su moji prsti
plesali
svilom marame
(rekao si da mi pristaje boja ciklame)
a tvojim
strunama gitare
(rekla sam da tebi gitara lijepo pristaje)

Smijali smo se,
smijali…

Pahulje su plesale!

 

 

Menuet
za
Gitaru i Maramu
boje ciklame.

– Glazbena kulisa
plahe mladosti naše.

 

 

  4.

 

KAD ODU SVI

 

I miris kestena
I smijeh
i žubor  voljenja-
sve je odnio vjetar
pod topotom
divljih mustanga.

Tihujem,
pod krilom orla
strepim.

U plaču ostavljenog
djeteta, molim.

Pod strehom
munje, čekam:

Znak
Poziv
Krik
Kliktaj

– č e k a m.

Odgovorila mi
samo Suza.

Piše mi i Šutnja,
duga pisma,
nemuštim slovom.

U grudima drhtaj.
U oku iskra-
Luč
za nas ili
za neku novu,
još
neprospavanu
tamu.

 

 

  5.

 

NIJE VAŽNO

 

Pamtim tišinu
na polju maslačka
koji su pčelama
svoja zlatno žuta srca
darivala.

 

I tvoje poglede
boje različka
u izmaglici sjete,
nad granama masline,
pod kojom smo zastali.

 

I onu pticu pamtim,
što se niotkud
pojavila,
pa je dugo nad nama
kružila.

 

Željela sam je na dlan
primiti,
pjevati i plakati
niz slapove lavande

 

– oprosti,
to je  iz neke druge pjesme!

 

Nije važno,
i ja sam tebi odavno
iz neke druge priče…

 

Nije važno.

Ti i ja, već sutra
bit ćemo samo
otkos na pokošenom
sjećanju,
u nekoj tvojoj ili mojoj
posve drugoj pjesmi.

 

Samo je polje maslačka
ostalo isto.
I pčele na njihovim
zlatno žutim srcima.

 

Sjećanje na jedan
trenutak  boje sreće,
– Cvijet  Različka
Na pokošenom ljetu.

 

 

  6.

 

RASPLETENA NJEŽNOST

 

U toplo predvečerje

Moj drug i ja

Klizimo obroncima

Planine.

 

Cesta je nježno vijugava
glatka
Kao svježe izglačana
Vrpca za kosu.

 

Ostaje iza nas
tihi razgovor
odrađenog kolegija,
u rasutim perlama riječi.

 

Sad smo tu.

Oprezno tihi.

Svježina predvečerja
treperi u nama.

 

talasanje trave,
nepristojno zelene,
izazovni pokreti borova
-zrcale u nama.

 

Nježnost je nečujno
ušla kroz ponuđeni otvor
prozora.

Sjedi na zadnjem sjedištu,
raspletene kose…

 

Moj drug i ja,
jedno pored drugog
šutimo rječito,
oprezno svjesni putnika
na zadnjem sjedištu…

 

Blaga uznemirenost
u našim tijelima…

 

Na jednom prijevoju
blizina prerasta u dodir,
slučajan i glasan.

 

U spletu vena osjetismo
da smo djeca prirode…

 

U sljepoočnicama
otkucava spoznaja
da smo društvena bića…

 

Nježnost, raspletene kose
I dalje iza nas!

– Drug mi nudi cigaretu…

 

 

Ulazimo u grad.

 

Promiču pored nas zgrade
dostojanstveno hladne.
Stasite su poput borova,
ali se ne grle
na zavijucima ulice.

 

Popravljam nabore haljine
i nudim drugu pepermint…

 

 

Stigli smo.

 

Auto nevoljko zastaje
i motor naglo zašuti.

 

Ostalo je u nama
mnogo od borova i
nježnog lelujanja trava.

 

Govorimo glasno,
posve
nepotrebno glasno-

 

– ptice rugalice
neka  ne čuju
tihi žubor
naših vena.

 

 

Nježnost je splela kosu
u čvrste pletenice čežnje.