Zbirka poezije pod nazivom “Ema: Kad pjesnika zavoliš” druga je knjiga Emilije Vasiljević, pjesnikinje iz Pule, koja će izaći krajem studenog 2012. godine.

DRUGI CIKLUS PJESAMA

“Tebi, kap rose i zraka sunca.

Meni, dodir i dah voljenog bića.”

1.

BUSEN MOJE TRAVE

Zraka sunca; kap kiše i
zrno iz kljuna lastavice-
tako smo nastale,
jedne jeseni suzno kišne,
Moj Busen Trave i ja
pod krilom iste ptice.

(Nošene i košene; gažene
i opjevane, u istom ritmu
Snage- o d o l j e v a m o !)

Nema tog brusa koji će
kosu dovoljno naoštriti;
nema tog Kosača bedara
snažnih,
mišica nabujalih,
i nema te NEVOLJE
koja nas može toliko puta
pokositi,
koliko se, moja Trava i ja,
strasnije i zelenije,
ljubavlju i
žudnjom za životom
napojene,
ponovo iznova
možemo PODIĆI.

Tebi – kap rose i zraka sunca.
Meni – dodir i dah voljenog bića.

…

Topot divljih mustanga,
nježni korak srne,
svilena postelja ljubavniku
nektar lanetu razigranom-

hranimo i odoljevamo-
TRAVO,
Sestro i majko!

Samo me busen TEBE,
(koji sa brežuljaka rodnih
na stopalima i dlanovima
po svijetu nosim)
ČUVA I SNAŽI
Za nova tla i nove
kušnje.

Na vrhu tvoje vlati
drhturi smaragd rose.
Na mojoj trepavici
biser suze zahvalnice.

2.

ZABORAVLJENI IMENDAN

 

U očima je nosila lelujavu sjenu tuge.
„zaplakat će, ako je upitam za ime“,
pomislih i sama je nazvah
J a v o r k a.

…

Breze su mirisale proljećem.
Daleke planine su dobacivale
jedna drugoj
njegovo ime i
nemirni topot malog
tovara,
koji je lijeno vukao svoje
suhe nožice.

Djevojka, kao nekada,
korača obalom.
Male šišarke, kao nekada,
uz tihi hihot padaju na
povijene stabljike trave.

…

Sada je noć.
Škripi čelično uže…  novo pridošli
brod, vezuju.

Neću slušati napukle psovke
ljudi sa obale.
Okrećem glavu i gledam joj lice.

Ima zatvorene oči i sjene trepavica
poput dva tamna polumjeseca-
možda je pročitala nemir
upisan na mom čelu
iako sam ga kosom prekrila?

Važno je da se pokrenula.
I počela govoriti…

….

Spoznala sam:

Svaki dan je imendan-
jer, ON je
na današnji dan
otvorio široke latice svojih
prstiju.
Ona je plesala na tom dlanu
naga i nezrela
poput šišarke bora
poput mene
u istoj priči
na tom istom dlanu,
samo na kraju Neke druge Tuge:

– valcer za Dvije Iglice istog bora
sto-imene i Bezimene
u isto stablo Javora zaljubljene
na isti dan zaboravljene…

„Zaplakat će, ako je upitam za ime“,
pomislih i sama je nazvah
J a v o r k a.

3.

ZNA MORE

More mi,
u dvolitrenoj boci,
poruku  poslalo.
Zna more što mene
mori.

Zna more.

I zapljusnu me zvuk
valova plavetnih!
Na platou zelene strasti
bosa mi stopala ljubi.

Molim za ples,
šumi mi tvojim  glasom-
još samo ovaj ples!

I sklonih tugu pod
trepavice čežnje.
Širom otvorih želje
neka prhnu iznad
borika i maslinika
do tvoje žudnje
rumene.

Trepere mladice maslina
sjenama borova obgrljene.

U tvom sam naručju
danas,
lijepa,
bistrih misli.

Plešem,
na modrom valu čežnje
plešem.

More u boci porukom
šumi… šumi…
– Volim te, o more!

Zna more…

4.

STREPNJA

Grad se moj budi
na prste propinje
– Neka mu je dobro jutro.

(„da li me voliš?“)

Ljudi ga koracima
oblače,
navlači košulju radnu.
-Neka ga novi dan
ne zaboli.

(„da li me voliš?“)

Ovo je “svaki dan”-
nije za svetkovanje.
Nije za igre pobjednika,
niti za jauk poraženih.
Ovo je Dan za rađanje.

(„da li me voliš?“)

Klijaju misli utjehe,
stasaju u biljke Razuma
i suncu vlati daruju.

Guslači na krovovima
zebnje sviranjem miluju.

Djevojke, na trgovima,
hrane noćašnje uzdahe
mrvicama osmijeha u
njedrima grijanim.

(„ da li me voliš?“)

…

„Volim te, volim“
– mreška se Život…

5.

LIKER OD ORAHA

Dodaj me u litru jutarnje rose
Urasla sam duboko u sebe
I samo se u tvojoj suzi radosnici
Kao u kapljici jutarnje rose
Želim otvoriti …

(mladi zeleni orasi,
Početkom lipnja se beru…)

Začini me dodirom misli:
(Štapić vanilije, četiri klinčića,)
Ako me želiš uz prve osmjehe
Kao napitak snage popiti
Možeš i jednu naranču, suncem
Ozarenu, uroniti…
Iverak cimetove kore
(Za miris čežnje za domom)
Ako me želiš pod krošnjama
Lipa procvjetalih.

(mješavinu držati u staklenki
40 dana na suncu…)

Iznesi me na svoja polja
Kao na oltar prve Mladosti.
Na sunce!
Na sunce!
Neka me medene pčele
Oplode

U inat „ Surovoj stvarnosti“
(treba je pjesmom pokoriti)
Ispijaj me lagano,
Nikuda nam se ne žuri
Pod ovom strehom
Nemira
Samo u svojoj Žudnji Medenoj
U liker od mladih oraha
Uronjeni:
– Možemo opstati…

(bolji je što duže „odleži“)

6.

PRIČA O JEDNOM RASTANKU

Mrki gavran noći
lepršanjem krila
upleo se u tvoje riječi
i šumili ste mi, šumili
simfoniju neizrecive tuge.
-Mrki gavran noći i Ti.

Onda se neki kamen,
tko zna zašto,
odvalio
sa prijeteći visoke stijene.
I u trenu,
kad si „rastanak“ izustio,
uz posve nepotrebnu buku,
pao je
u otvorenu čeljust mora.
– Kamen, ne TI.

Zatim se neki ljubavni par
izlio iz vala tople tame,
oboje neodjeveni.
I u trenu, kad si mi
„prijateljstvo“  ponudio,
okrznuli su nas
i uz nepotrebnu buku
skočili u raskopčana njedra
mora.

Slušam:
kotrljanje kamenja,
lepršanje riječi,
kliktanje ljubavnika
talambase valova,
a, TI,
čekaš moju reakciju
– da li sam razumjela?

(Imaš na sebi traperice,
jednom sam ti ih poklonila,
savršeno te ocrtavaju)

Sad i rukama lepršaš.
Pantomima kraja jedne
neizrecivo tužne iluzije.

(otkrivam kako si lijep,
kako si bezdušno lijep,
na ovoj mjesečini…)

A onda,
prvi put ove noći,
progovaram.

I tko zna zašto,
umjesto raspleta čvora
neizvjesnosti,
kao da sam izgubila
osjećaj mjere u
talambasima valova,
posve nepotrebno
i nadasve neumjesno,
kao da nisam netom
ostavljena,
kliknem:
– Imam pjesmu za tebe!

7.

NEISPLAKANI

More na planini
drveće na pučini-
(nemir mi vid zamaglio)
i
riječ jedna,
u grlu zaustavljena.

Nijemo opraštam
svima u bijelim odorama
(od doktora do oficira)
koji mi misli raniše.

Suzno opraštam
Svima koji me
nenastanjenu
ostaviše.
(nesmetano se bršljan širi)

…

Ne brini!
To samo, misao moja,
skice
za oproštajni portret
traži…
Na vrhu usana čeka.

Biće to jednom
pjesma-
-ni jako dobra
-ni jako loša.
Onako srednja,
onako suzna.
Onako,
kako se, danas,
bez tebe osjećam…

8.

NAUČI ME ŠUTNJI

    I

Riječi, riječi,
kao malene barke
mogu njihati u svojim njedrima.

Riječi – nježni leptiri,
mogu milovati svojim laticama.

Riječi – mali urođenici,
mogu odapeti otrovne strijele.

I kad poteku, nikad se
uzvodno ne mogu vratiti.

Ako povrijedim tebe,
povrijedila sam sve što
poznajem,
sve što umijem,
sva moja voljenja.

    II

Oprosti, ljubavi,
one subote
pokidaše se
nabujale vode u meni.

Otvori se kamenolom.
I riječi, riječi,
kao mećava, kao jauk, kao rana,
odroniše se
nezadrživo.

Neizbrisivo.

Istisnuše rumene kapi
mojim snovima.

Istisnuše zeleno
mojim brezama.

Poslije njih – bol u grlu.
Sjever u grudima.
Mahovina na čelu.

I nebo se ponekad raspriča
ili rasplače.
Samo su zvijezde sjajne i mudre.
Samo su zvijezde nepovredive.

One šute!

    III

Ako ti kažem „dragi“,
i „prijatelju“, i “druže“ –
to su leptiri nježnosti,
to su barke, i možemo se
do beskraja njihati na njima.

Reći ću ti „ljubavi“.

To je vatra.
To je mećava, i jauk,
i rana, i kamenolom.

„Ljubavi“, „ljubavi“,
dok ne izgorim
„ljubavi“,
dok sam u ranama,
„ljubavi, „ljubavi“
dok se ne odronim,
dok me mećava ne zavije.
I opet „ljubavi“…

    IV

Neću ti reći:
htjela bih!
Da me bosonogu odvedeš
na rijeku.
Da mi otkopčaš haljinu
i da prepelice mojih grudi
prhnu u mreže tvojih prstiju.

Neću  ti reći –
ovo je nepristojna pjesma –
htjela bih da me slučajno
dodirneš,
pa da zatreperim,
da razdragam breze
u sebi.

Neću ti reći:
htjela bih da sam lijepa
i da me voliš, dok je tako.
Da me podigneš visoko i
u naručju vrtiš, dok je tako.
Da mi govoriš tiho.

Neću ti reći
da vrijeme prolazi.
Hoću te danas!
Hoću te odmah,
hoću naiskap!

    V

Obući ću najljepšu haljinu.
Kosu ću podići visoko
i postat ću druga.

Možda bih mogla biti
i svijetla i mudra.

Nauči me šutnji, ljubavi.

Pokloni mi
cvijet strpljenja.

Haljinu ću do grla zakopčati
i zaboravit ćemo sve nepristojne
stihove, što sam napisala
i što ću napisati.

Ni jedne riječi više!

Samo me voli, voli,
voli…

9.

MARIJA

 

    I

Marija jednog sjećanja

Pijane
pastrmke potočare
rugaju se zvijezdama.
Bjelasanjem tijela
ljube se sa mjesečinom.

Neki Pajaco
plače dugo
sa sleđenim osmijehom
na usnama.

Umjesto cvijetova
grane trešnje
njišu leptire.

Miriše maj.

Opijena plešem
sa pastrmkama u potoku,
sa Pajacom sleđenog osmijeha,
sa leptirima na trešnji.

Ponoćni ples snova –
a jedna Marija već postoji…

    II

Marija jedne tuge

U usamljenom jezeru
vrbe ogledaju
svoju kosu.

Odletjele ptice.

Utihnule strune na harfi.

Napuštena vatra

lagano se gasi…

Ni vjetra nema.

Drhti strašilo
samo u noći.

Koja će ljubav
biti obojena
toplim praskozorjem?

Čije će biti daleko jutro?

Ispijam noć
u čaši vina.

Vatra i harfa
pod mojom bluzom.

    III

Marija jednog očaja

Bosonoga
silazim do rijeke.

Ljubim most.

Naše jučer
poklanjam pastrmkama
na mjesečini.

Molim ptice
da  se vrate
u rumene krajeve čežnje.

Nema ničega…

Nisam Marija!

10.

BALADA KRUŠNE MRVICE

 

Mjesečarim
Bridom očaja klizim
U herbarij besmisla
čiodom pribodena.

Tad glas tvoj uplovi
i tamu odškrine:

– Mogla bih korisna
i lijepa postati?!

Poput Krušne mrvice
sa trga golubova,
nudim se:

– Uzmi me da ti pišem…nešto!
– Uzmi me
i za okrugli stol…povedi!

Srce mi nadanjem podrhtavalo.

 – Hoću van,van,van!!!

…

Ne brini, ništa mi obećavao nisi.

Stranica herbarija- zatvori se!
Četvrtasti stolovi-smiju mi se!

Trn tjeskobe u srcu umjesto nadanja.

I pognuh glavu,
beznađem otežalu.

Samo me
Četvrtak razumije.
Večeras i on u tami
kompas izgubio!
– Hoću van, van, van!-
vičemo zajedno…

On će me sigurno u petak uvesti!
Volim ga zbog tog izleta izvjesnog,
kao da nije četvrtak,
baš kao da nije četvrtak…

11.

RUKE

Neki bi ljudi
samo grliti trebali.

Rijetki su koji to
tako mekano toplo
znaju činiti.

Na putu svome
sretneš li
tople, grljive ruke,
nježno ih prihvati
i pamti:
svaki svileni dodir
nježni šapat puti…

Vidjet ćeš, vrijedi!

U noćima nekim
beznadno dugim i mrklim,
kada tuga niotkud sleti,
ugasi brige, zatvori oči,
svih grljenja se sjeti…

Vidjet ćeš, vrijedi!

Neki bi ljudi
samo grliti trebali.

Rijetki su koji to
tako ljekovito nježno
znaju činiti.

Njihovom se jatu
pridruži…

12.

PODNE

Sunce u zenitu.

U hladu bagrema
kraj pruge
dahću čovjek i pas.

Unatraške okrenuta
tračnicama projuri
lokomotiva!

Preplašene svrake
prhnuše
iz krošnje bagrema!

Čovjek i Pas se prenuše!

Čovjek umorno
odmahnu rukom,
pas zalaja.
Trideset je u hladu.

Potom, teretnjak!
Klopara
u ritmu slovnim natpisa:
J.D.Ž…
Potom,
zaglušujuća tišina…

Odjednom,
držeći se za ruke,
na tračnicama se pojaviše
djevojka
u haljini boje lavande i
mladić
preplanule puti.

Samonikli
iz šipražja pored pruge,
lakonogo, razigrano,
(kao da u hladu nije trideset)
skakuću pragovima.

Na svakom petom se
grle,
na svakom sedmom
ljube…

Pas
potrča tragom radosti.

Čovjek,
u nevjerici
podiže šešir i obrve,
pogled ka nebu
i glasno zapita:
Bože, kako se u podne voljeti mogu?!

Podne
zamirisa na ljubav.

Kao da u hladu nije trideset!

13.

BALADA OLOVKE SRCA RUMENA

Od pravopisa do potresa
samo je Crtica tanana.
Tek nijansa u boji glasa
Lektora…Tek titraj u
otkucaju bila Pjesnika.

I, evo, ona treperi!

Treperi Crtica tanana
nemuštom čežnjom Pjesnika,
pa se i sama zanese
i prhne u krilo Zarezu!

Prene se Gramatika uredna:
“što mi to radi Pravopis…Pletenice
mi raspliće, golicaju me Zarezi,
– što im je, što im je?”-
razbarušena je, smije se!

Mislene Imenice sretne su!
Plešu vremenima željenim…

Zamjenice se vrpolje- tijesna im
Imena Vlastita.

Upitnici su spokojni. Miluju Točkice
sanjive- one pjevuše umilno…

Uskličnik vitonogi- ukrao Zarezu
Crticu…Ljubi je, ljubi kliktavo!

– Gle, urnebesne romantike!
Strasna romansa Pravopisa i Gramatike!

…

Ruka Lektora razmišlja:

“Treba li Crticu vratiti
u ime Sklada i Reda?…”

– Ne!- kaže Olovka rumena.

” To tekst je Amatera samo,
idemo i mi tamo!”- pa s Lektorom
zbunjenim u igru ovu uroni…

Vrtuljak radosti krene u zalet,
protrese planet…protrese planet.

Kao da nije četvrtak…

– Baš kao da nije četvrtak!

14.

LAKO JE TEBI

Ti imaš kist i tube golicave
prepune usnulih boja.
Košulju nehajno otkopčaš,
tek dva-tri gumbića gornja,
i već PEJZAŽI poteku…
Iznjedriš ih za časak tili!

– A što ja riječima mogu?

Ti uzmeš olovku grafitnu…
Zažmiriš…Tek kutić oka suziš
i već PORTRETI poteku.

Iznjedriš za tili časak
OBLAKE,
tako mekano stvarne i lijepe
da ih za uzglavlje svoje poželim!

I svaka PTICA tvoja naslikana
pjeva i leti!

Koju to tajnu kriješ
u košulji odškrinutoj,
kad sve što dodirneš
sretno je: pjeva i leti!

A što ja riječima svojim

stvoriti mogu?

Tek divljenje Tebi
i molitvu tihu:
-neka dodiri tvoji traju
i kad mi riječi ponestane.

A kada zauvijek utihnem,
pa sretna, na krilu ptice tvoje
uzletim,
na oblak mekani
samo za mene naslikani

Lako će tada biti  i meni.

15.

MALI NOĆNI RAZGOVORI

Bila je to mirna
i draga noć.

Noć koja tješi,
miluje,
oprašta.

I na počinak nas
nježno vodila,
okupane našim
nemuštim
razgovorima.

Vodili smo ga
i vodili.

Na virtualnim balkonima
u prozorima „čavrljanja“,
kao u krošnji čežnje
nastanjeni.

Slova su se glasala
našom nutarnjom jekom
i prsti su plesali tipkovnicom
kao dvoranom kristalima
popločanom.

Riječi su se
doticale
rumenim prstima
prepoznavanja,
poput latica ruža,
i nestajale –
u njedrima noći,
poput maslačka
vjetrom rasijanog.

I titralo je
nebrojeno osjećaja,
ljudi,
grlica,
sanjalica,
iza kulise njenog
opraštanja.

Vodili smo ga:
neznanci,
poznanici,
prijatelji,
ljubavnici.

Noćne ptice
u krošnji čežnje
nastanjene.

Bila je to nježna
noć.

Milovali smo je.
Tješili.
Opraštali.

I na počinak uvodili
okupanu, okupanu,
razgovorima
našim.

Bila je to –
mala noćna muzika.