Ljubav se treba prihvatiti, a ne shvatiti. Treba je biti dostojan, a ne moliti za nju. Sve je to potrebno, kako bi se došlo do njene idealne mjere, ispisane kojekakvim notama, crtama, znacima, simbolima… Možda i nekog ispisa vrijednog pisanja, dok ti se preko ruke koja piše slijeva ljepljiva suza. Možda je to i neka karta, koju od ludila baciš na sto sudbine. Pitajte me – Šta je ljubav dok […]
Rijetki su oni koji odustaju. Poslije svakog gubitka kreću još jače i žustrije, sa još većim ulogom, da bi bol bio još jači. Ukus tog malog dobitka vrijedi! Taj period ulaganja, nadanja, očekivanja… Možda je problem u tome što obično kad osvojimo taj mali dio, prestanemo ulagati? A možda i nije. Možda je tako bolje! Sigurno je tako bolje. Zašto je teško objasniti? Zašto je teško razumjeti? Pitanje je šta […]
Kakav li je to karakter, koji svoj bijes i agresiju ostavlja na nedužnom malom biću? Kakav to životni put izbriše čovjeku svaku emociju, svako strpljenje… Kada i kako čovjek zaboravi voljeti… Neki možda i ne nauče nikad… Neki vole bol, a mnoge ljubavi bole… Da li je to onda uopšte ljubav? Nemamo svi istu predstavu o ljubavi. Za nekog je ljubav jutarnji zagrljaj i osmijeh. Za nekog je ljubav miris […]
Prošetam tako ulicama sjećanja, njegujem ih, jer ima tu šta da se njeguje. Divne su to ulice. Ulice kroz koje je ona prošla. Te ulice mirišu toplinom, zvone osmijesima i njenim glasom, a gore strepnjom i drhtajima. Ulice naše ljubavi. Beskonačno duge ulice, izvezla je po mom srcu. Moje krilo za let, i moja mreža za pad. Volim te naše ulice. Kad god njima prođem, vrate me u život. Guraju me […]
Tako je nosio tešku vreću. Vukao se, iznemoglo kroz snijeg. Vreća je bila puna. Reklo bi se, najneophodnije stvari. Noge su mu postajale teške. Krupne kapi znoja klizile su niz čelo i gubile se negdje u snijegu. Nije imao snage ni sebe da nosi, da hoda, ni da ostavi vreću. Bez toga ne može preživjeti. Uporno je koračao naprijed. Nije znao gdje ide. Nije znao gdje se nalazi, ali išao […]
Tokom tih misli, posmatram jedan cvijet. Često sam ovdje i nisam ga primijetila. Tako je divan. Ne moguće da juče nije bio tu. Kako je moguće da ga nisam vidjela. Ni juče, ni onda. Dolazim ovdje svaki dan. Divnih li boja. Divnih li listova. Latice su mi poznate. Reklo bih se da sam vidjela nekad. Ne, ne sigurna sam da nisam. Sjećala bih se. Ovaj cvijet nisam vidjela nikad prije. […]
Strašno je to kako brzo vrijeme prolazi i kako danas ne zna ništa više nego juče, samo je razlika što danas ima drugačiji pogled na ono što je juče znala. Strašno je to koliko je bol inspirujuća. Bol je njen mač. Njen mač i njen štit. Sakrije se iza boli. Sama traži bol. To je ono čega se boji i to je ono sa čim se suočava. Bol je ta. […]
Ne živimo svi u istom vremenu. Svako ima neko svoje vrijeme. Svaki život je kao jedinstven započeo u jednom jedinstvenom mjestu, kojem je dodijeljen jedinstven trenutak. Prema tome ne možemo svi živjeti u istom vremenu. Nemamo svi isti period života. Sve je iluzija. Na kraju ipak postoji nešto što nam je zajedničko. Dijelimo planetu. Dijelimo Zemlju. U toj košnici univerzuma i vremena, naravno da dolazi do poklapanja. Naravno ne u […]
Igramo se tako i ljubavi. Obično nas privuče ono nedostižno. Borimo se, trudimo se… Ali vrijedi sve… Iako je taj dobitak, taj zračak nade mali, sladak je. Znači mnogo. Najmanji znak pažnje voljene osobe nam znači mnogo. Zašto čovjek uvijek želi ono što nema? Zato što je nedostižno. Uvijek je slađe ono za šta se treba boriti. Ali zar nije ljepše uživati u ljubavi i pažnji, nego ljubiti tuđe ožiljke? […]
Srećom, ti dani su rijetki i kratko traju. Brod čuvaju snažna jedra. Snažna jedra i mirna luka, koja ga tamo negdje čeka. Plovi on tako nepreglednim morem. Naiđe na neko ostrvo, ali se ne zadržava mnogo. Naiđe na neke oluje, ali očito nedovoljno jake. Ima brod svojih pukotina. Ipak hrabro plovi! Ne zna šta ga čeka sutra. Ne boji se. Raduje se. Punom snagom ide dalje! Pukotine… Zakrpljene pukotine. One […]
