Čovjek je stvorio mnogo igara na sreću. Kažu da su kao droga. Jednom počneš i ne možeš prestati. Što više ulažeš, više gubiš i ono što si dobio djeluje ti mnogo, a ustvari nije ni deseti dio uloženog.

Igramo se tako i ljubavi. Obično nas privuče ono nedostižno. Borimo se, trudimo se… Ali vrijedi sve… Iako je taj dobitak, taj zračak nade mali, sladak je. Znači mnogo. Najmanji znak pažnje voljene osobe nam znači mnogo.

Zašto čovjek uvijek želi ono što nema? Zato što je nedostižno. Uvijek je slađe ono za šta se treba boriti. Ali zar nije ljepše uživati u ljubavi i pažnji, nego ljubiti tuđe ožiljke?

Poznaju li se ljubav i ponos? Sretnu li se? Kažu da ne. Koliko smo spremni dati za ljubav? Kako se boriti s njom ? Tu nema recepta. To je raskršće nepoznatog grada.

Biraš sam po svom instinktu ulicu. Možda te odvede do centra. Možda do drugog grada. Budi spreman i na slijepu ulicu. Ne možeš znati dok ne dođeš do kraja.

Pa šta, ako je slijepa? Hej, ti si taj koji bira! Ti si taj koji drži pero! Samo ti možeš naći izlaz.

Nacrtaj svjetlo u mraku. Nacrtaj drugi put. Dvosmjerni. Nacrtaj i po neki osmijeh. Možda i neko srce. Ukrasti tuđe ne možeš. Hej, pa već imaš jedno. Ne bi volio da ti neko ukrade tvoje. Ma ionako je ljepše da ti ga neko sam pokloni.

Glavom kroz zid ne možeš. Ne možeš živjeti ni u neizvjesnosti. Zato otvori svoje karte. Reci šta želiš glasno. Možda i dobiješ. Šanse su veće nego kad ćutiš.

U igri na sreću, ne možeš pobijediti ako ne učestvuješ.

 

Danijela Kuzmanović