Definitivno u svakom postoji neki ekstrem. Svaki sa sobom nosi određenu cijenu, a ključ je u nama. Koliko smo spremni žrtvovati i rizikovati za naš ekstrem? Koliko smo jaki da se nosimo sa njim? Jesmo li svjesni svoje ekstremnosti ili žudimo za njom? Da li je naš život dovoljno dug, da otkrijemo sve ekstreme u nama? Sami biramo prioritete, ”plave zvezde ”, ulice, staze, ekstreme i akumulator naših energija. Da […]
Prošetam tako ulicama sjećanja, njegujem ih, jer ima tu šta da se njeguje. Divne su to ulice. Ulice kroz koje je ona prošla. Te ulice mirišu toplinom, zvone osmijesima i njenim glasom, a gore strepnjom i drhtajima. Ulice naše ljubavi. Beskonačno duge ulice, izvezla je po mom srcu. Moje krilo za let, i moja mreža za pad. Volim te naše ulice. Kad god njima prođem, vrate me u život. Guraju me […]
Tako je nosio tešku vreću. Vukao se, iznemoglo kroz snijeg. Vreća je bila puna. Reklo bi se, najneophodnije stvari. Noge su mu postajale teške. Krupne kapi znoja klizile su niz čelo i gubile se negdje u snijegu. Nije imao snage ni sebe da nosi, da hoda, ni da ostavi vreću. Bez toga ne može preživjeti. Uporno je koračao naprijed. Nije znao gdje ide. Nije znao gdje se nalazi, ali išao […]
Tokom tih misli, posmatram jedan cvijet. Često sam ovdje i nisam ga primijetila. Tako je divan. Ne moguće da juče nije bio tu. Kako je moguće da ga nisam vidjela. Ni juče, ni onda. Dolazim ovdje svaki dan. Divnih li boja. Divnih li listova. Latice su mi poznate. Reklo bih se da sam vidjela nekad. Ne, ne sigurna sam da nisam. Sjećala bih se. Ovaj cvijet nisam vidjela nikad prije. […]
Strašno je to kako brzo vrijeme prolazi i kako danas ne zna ništa više nego juče, samo je razlika što danas ima drugačiji pogled na ono što je juče znala. Strašno je to koliko je bol inspirujuća. Bol je njen mač. Njen mač i njen štit. Sakrije se iza boli. Sama traži bol. To je ono čega se boji i to je ono sa čim se suočava. Bol je ta. […]
Ne živimo svi u istom vremenu. Svako ima neko svoje vrijeme. Svaki život je kao jedinstven započeo u jednom jedinstvenom mjestu, kojem je dodijeljen jedinstven trenutak. Prema tome ne možemo svi živjeti u istom vremenu. Nemamo svi isti period života. Sve je iluzija. Na kraju ipak postoji nešto što nam je zajedničko. Dijelimo planetu. Dijelimo Zemlju. U toj košnici univerzuma i vremena, naravno da dolazi do poklapanja. Naravno ne u […]
Igramo se tako i ljubavi. Obično nas privuče ono nedostižno. Borimo se, trudimo se… Ali vrijedi sve… Iako je taj dobitak, taj zračak nade mali, sladak je. Znači mnogo. Najmanji znak pažnje voljene osobe nam znači mnogo. Zašto čovjek uvijek želi ono što nema? Zato što je nedostižno. Uvijek je slađe ono za šta se treba boriti. Ali zar nije ljepše uživati u ljubavi i pažnji, nego ljubiti tuđe ožiljke? […]
Srećom, ti dani su rijetki i kratko traju. Brod čuvaju snažna jedra. Snažna jedra i mirna luka, koja ga tamo negdje čeka. Plovi on tako nepreglednim morem. Naiđe na neko ostrvo, ali se ne zadržava mnogo. Naiđe na neke oluje, ali očito nedovoljno jake. Ima brod svojih pukotina. Ipak hrabro plovi! Ne zna šta ga čeka sutra. Ne boji se. Raduje se. Punom snagom ide dalje! Pukotine… Zakrpljene pukotine. One […]
Svjetlost. Zbog svjetlosti one postoje. Postojati. Nije tako lako postojati. Postojati ili biti živ. Roditi se, disati, jesti , spavati. To je tako jednostavno. To je čovjek. Ali postojati, misliti. To je teško. Čovjek može da misli o mnogim stvarima. Čovjek misli. Misli su tako čudna pojava. Koliko dugo čovjek može izdržati da ne pomisli ni jednu, jedinu misao? Da mu nervima ne prozuji bar jedna jedina misao? To je […]
