Postoji nešto magično u njima. Imaginarnost, udaljenost, mnoštvo. Činjenica da u momentu u kojem ih gledamo, one ne postoje. Sve! Sve je tako magično. Ali, trenutak kada ih vidim je nešto drugo. Nešto neobjašnjivo. Postoji nešto u pozadini. Postoji nešto bitno i veliko. Imaju moć. Magičnu moć.

Svjetlost. Zbog svjetlosti one postoje. Postojati. Nije tako lako postojati. Postojati ili biti živ. Roditi se, disati, jesti , spavati. To je tako jednostavno. To je čovjek. Ali postojati, misliti. To je teško. Čovjek može da misli o mnogim stvarima. Čovjek misli. Misli su tako čudna pojava. Koliko dugo čovjek može izdržati da ne pomisli ni jednu, jedinu misao?  Da mu nervima ne prozuji bar jedna jedina misao? To je ono teško. Nema nekog smisla. Nema neke logike.

Spoznati svijet. Spoznati sebe. Nije lako. Ironija je da se na kraju vratiš na početak. Učiš čitav život, umreš kao neznalica. Iza tebe ostane samo trag koji jako brzo izblijedi. Ostane trag kao iza sjajne zvijezde koji vidimo kada one umru.

Zvijezde. Sjajne zvijezde. Sijaju. Zrače svjetlost. Dok ta svjetlost dođe do nas, dok ih mi uočimo, one su mrtve. To je život. Kad shvatimo njegov smisao, kad uočimo nešto bitno, obično je kasno. Obično tog više nema.

Ironija je što smo to znali na početku i bilo je očito, ali nismo vidjeli. Ironija je što ne vidimo one zvijezde koje žive pored nas, a vidimo one koje su mrtve već godinama. Te mrtve, su izračile svu svoju svjetlost, da bi bile viđene. Koja je svrha biti viđen, ako te u tom trenutku nema? Ako ne postojiš? Valjda jeste. Valjda je to svrha svega. Valjda svi želimo da postojimo i da izračimo svu energiju u svjetlost. Da nas godinama  poslije vide. Da postojimo godinama.

Zvijezde su divne. Pogledaš ih. Tako ih je mnogo. Tako su sitne. A nebo je tako veliko i opet ne mogu sve da stanu. Kakva iluzija. Samo jedna od njih, možda najsitnija, je ko zna koliko puta veće od Zemlje, od Sunca…. Ko bi rekao?

Možda je ta najsitnija zvijezda, najveća zvijezda neke galaksije. Vrlo vjerovatno ta zvijezda ne postoji. Kakva varka…. Možda je sve oko nas iluzija. Možda je i sam život iluzija. Saznaćemo možda jednom. Zasigurno ćemo se vratiti na početak. Ne možemo dalje od kruga. Sve je savršen ili nesavršen krug.

Svrha je doći na kraj početka. Stvoriti još jedan krug. Šta ako bude elipsa? Ja možda želim kvadrat…. možda je ljepša prava… negdje u beskonačnost … prema drugoj dimenziji… možda ipak ne postoji krug, nego samo prava…. možda je krug iluzija. Krug je iluzija. Živimo u iluziji.

Zvijezde. Mogla bih posmatrati zvjezdano nebo satima, danima, godinama. Nešto mi je divno u njima. Nije to romantika. To je nešto drugo. Nešto me veže za njih. Neobjašnjiva veza.

Maštala sam o usamljenoj kućici za bijeg, za samoću. Želim da bude u nekoj planini. Želim da bude vedro nebo. Želim da posmatram zvijezde. Tako su divne. Možda zato što se tako male snažno bore sa tamom. Možda zato što je pobjeđuju. Možda se samo divim njihovoj snazi.

Možda zato što su one jedine koje sijaju u mraku. Sijaju i čovjek im ne može ništa. Možda zato što su one dokaz da svjetlost ne postoji bez tame. Možda. Koga briga?

Postoje. Visoko su. Nepobjedive. Neukrotive. Ponosne. Divne. Zaštićene. Da, možda ne postoje, ali su postojale i možda postoje i sada u nekom drugom obliku. Možda. Ko zna? Važno da su u tamnoj noći tu. Važno da je noć ljepša kad je zvjezdana. Važno da daju nadu. Možda i lažnu. Daju nadu da postoje. One svakako postoje!

 

Danijela Kuzmanović