Biti ekstrem ili ne? Dar ili prokletstvo? Tamna strana mjeseca, druga strana medalje ili je samo  uspjeh pronaći taj ekstrem u nama.

Definitivno u svakom postoji neki ekstrem. Svaki sa sobom nosi određenu cijenu, a ključ je u nama. Koliko smo spremni žrtvovati i rizikovati za naš ekstrem? Koliko smo jaki da se nosimo sa njim?

Jesmo li svjesni svoje ekstremnosti ili žudimo za njom? Da li je naš život dovoljno dug, da otkrijemo sve ekstreme u nama? Sami biramo prioritete,  ”plave zvezde ”, ulice, staze, ekstreme i akumulator naših energija.

Da li ikad poželiš da zablistaš? Da sva svjetla te obasjaju i da goriš par sekundi najljepšim sjajem? Ili možda više želiš da sijaš neprimijećen dugo. Jedan beskonačno dug sekund ekstremnog sjaja ili ipak beskonačnost bez ekstrema?

Opet stvar ličnog izbora? Nekad je umjerenost sasvim dobar izbor. Možda se baš ispod umjerene površine krije beskonačno mnogo ekstrema.

Vatra u korijenu može da se hrani, održava ili gasi. Ugašena vatra teško plane. Šta je čovjek bez vatre u sebi?

Neke vatre i jesu stvorene da gore. Da gore eksplozivno, iskričavo… Da  se njihova svjetlost prenosi kroz galaksije godinama poslije njihovog plamena, da postanu nove plave zvezde. Takve vatre nisu tu da se ukrote i zarobe, dok postoje i one koje žude za ropstvom. One robuju pepelu.

Ima i onih koje samo žele da traju u vremenu. Da čuvaju svoju snagu i energiju za trajnost. Ima i u njima nešto posebno. Svijetlo. Plamen. Boja. Miris. Želja. I njihova svjetlost će u nekom prostoru biti ekstrem.

Vatra je vatra. Pepeo je pepeo. Prah je prah. Dobro je dok gori.  Dok se bori sa sjenkama tame i straha  na ovaj ili onaj način. Na kraju, i poslije vatre ostane pepeo… Ali je samo jedna iskra dovoljna da sve opet plane… Ili da se iz grama pepela možda rodi feniks…

Zato ne gasi moju vatru! Pusti me da gorim u mom plamenu! Pusti me da izgorim, da bih opet planula! Divi se mojoj energiji ili se okreni i sakri se u mojoj sjeni. Ionako te ne čujem!

 

Danijela Kuzmanović