INTERMEZZO
Kad li se, dušo moja,
pamtiš li,
javio povjetarac,
barka u uvali…
lisje bora zelenog,
pod njim more…
Samo što s rukama dječjim
u zaton zađoh
iz mene iščili mrak,
topovi, plač i rat, razvaline,
bijes.
Zašto si plakao,
pitanjem zbori Providnost.
Ja joj mlad i zelen, lijep,
kad prvi put kročih Sarajevom
davno nekad,
ne znadoh odgovoriti.
Kad li se, dušo, tminom,
pamtiš li,
rasuše životi,
kao da dugo pita
ruka dječja za mnom
sklopljena.
Što se zbiva?
na pitanje pitanjem šumim…
kao da otac se vraća
izdaleka,
kao da čujem korake znane
i vanjskih vratâ cvil
dok daždi
cijelu noć
nad maslinama
i otocima.
ČULI SU SE KORACI…
…ali zastaše u modroj dubini te noći
čim prozor otvorih
U lijevu je stranu noćne staze urastao jasen
Nije dozivao njegov olovnotamni portret
Dugu sam šutnju usklađivao s kišnim kapima
Niz prozorsku gustu noć što klizeći su
U osmijehnut plašt zore brzo prolistale
Netko je poznat tonuo u zidne bôre
U boje i oblike zatvorenih mi očiju
Ali, iz svih sobnih uglova glasao
Se noćas odjek
Znanih koraka
Kažem jasenu, vrbama, jutarnjim obrisima
Cvijeta i nedoumici
KAMO IDEŠ… OSTANI
kasno je noćas, vilena
sablasan je put tamnog drveća
u beskraj će te zazidati
bljedilo i stud dalekih zvijezda
a i obrazi ti gore
nasloni se na proplamsaje
i žar mojih očiju, raspusti kosu
zapleti tijelo u niti mojih prstiju
ne brini
znam da me sa glasnih izvora
trebaju tvoji uzdasi
ruku mi odvedi
niz glazbu tijela
nezapisanim pravilima putanje
da te na žrtveniku nesanice
gipku
poput mladog jelena u gori
imam
iza noćnog prozora
obješenog o svemir
o ivicu razuma
JEDNOG DANA
Jednoga dana
Kasno
S brazdama na licu šibanom
Sjetom, vremenom i suzom…
Možda s rosom u praskozorje
Ili u popodnevu nekom koracat će
Kao okoštali ružmarin iza kuće
Gdje se stežu uzlovi srca…
Ili u času kad sve postaje kasno
Kao vjetar što zaludno budi
Žuto lišće u krošnjama…
Predvečerja jednoga kao tračak
Svjetla u svemiru, među zvjezdama
(tim dalekim žiškovima na zlatnoj
stazi vječnosti)
Kad svrše sve gozbe i nade
Ugase radost čut će se pjesma
I zvuk poljupca naših zgužvanih obrisa
Čut će se kao što se sluša
Olupina broda u valovima i jauk
Olujama rastrgan
Pa ćemo u te sate igrati žmurke
Sigurni da oni dani
Negdje u našim srcima
Da konopci onih brodova
Ljeskaju negdje iza naših
Pogrbljenih leđa…
Jednoga dana
Kasno
Ali ona će sigurno doći
Da dijelimo izgubljeno vrijeme
Da po našim bijelim kosama pada
Glas Venere, glas vjetra koji
Udara u profile
I rane
A mi nećemo pitati
Kamo nas odnose vali
PAMTIM
Njene male ruke
tople u snijegu
pamtim…
Gledali smo se zanjihani
s našom zvijezdom
nad Igmanom
ogrnuti
dahom inja
Vraćali smo se
rubom daljine
šuteći
Njen šal je lepršao
bojom naranđe
Na usnama joj
se topio prah pahulja
Opet sniježi
na kraju naših proljećâ
Gledamo se
kao prvi put
Ona pita:
Gdje je sada
naša zvijezda?
Gledamo se
U oku mi piše:
Pamtim samo
tople u snijegu
tvoje male ruke…
Mirko Popović