DA ZASTANEŠ NA TREN?
Kada kiša pada, ti se na nju žališ…
Da zastaneš na tren i na kaplji se zahvališ?
Jer na drugoj strani uzavrelog svijeta
Nedostaje vode, nema trave, nema cvijeta.
Kada sunce nudi zagrljaj topline
U njemu ne ćutiš niti trag miline
Dok negdje na sjeveru on blagoslov je svima
Miluje po obrazu kada stisne zima.
Kažeš kako klima bolove ti stvara
Da razmisliš malo, što to tebe razara?
Nije klima uzrok bolova u tijelu
Već što tama prekrila je tvoju svjetlost bijelu.
I dok tako šutke ti prolaziš svijetom
Ne pričaš sa kišom, suncem niti cvijetom,
Ljutiš se na Boga jer ne priča s tobom
A sam si odlučio zašutjeti pred Bogom.
Znaš, unutar tebe On proljeće čeka
I Boginja se budi, tekla bi k’o rijeka
Čovječe, prisjeti se, ti korito si samo
Nosiš sve u sebi, svo blago ti je dano!
Kada kiša pada, ti na njoj se zahvali
Sa kapljicom u kosi daj se našali,
Misao uputi na drugu stranu svijeta
Nju uhvatit će cvijet i počet će da cvijeta.
Svi ljudi će reći kako to je čudo
Jer bez vode, cvjeta ovo biće ludo,
Tek poneki će vidjeti blagoslova trag
Sad u nutrini tebe teče šapat mio, blag.
VJETAR
Vjetar sa svih strana, udara sve žešće
Hej, moj vjetre, što ne navratiš češće?
Za naleta tvojega krila se rastegnu
Negdje iza oblaka i dugu dosegnu.
Kiša non stop pada, udara sve jače
Hej, kišo moja, zar to nebo plače?
Jer se negdje putem sunce zagubilo
Tajno, iza oblaka, u dugu se zaljubilo.
Pomiješane su boje, kao akvarel
Munja nebo para kao samostrel
Hej, munjo moja, od kud snaga tvoja?
Sva pucaš od sreće od silnoga naboja.
Kišobran se ljulja, hladnoća se osjeti
I moj auto mali, samo da ne leti!
Hej, olujo stani, utihni na čas!
U toplini doma pronalazim svoj spas.
Vjetar sa svih strana, udara sve žešće
Hej, moj vjetre, publika ti plješće!
Jer pjesničkoj duši nadahnuće budiš
Kada svojim zvukom novi stih ponudiš.
Za naleta tvojega krila se rastegnu
Negdje iza oblaka i dugu dosegnu…
KIŠA
Volim kišni tapkajući zvuk
Munje sjaj
Iza grmljavine kad zavlada muk…
Volim dodir kišnih kapi
Mokar trag
U toplini kože, trag gubi se i hlapi…
Volim kada kapljica klizi niz staklo
Drugu kaplju ljubi
Ili im se svjetlo nije ni dotaklo…
Volim vozit auto kada kiša pada
Uz Oliverov meki glas
Koji šalje poruku za ovdje i sada…
Volim udisati zrak poslije kiše
Udah… izdah…
I disanje postaje sve tiše i tiše…
Volim meditaciju koju kiša nudi
Jer svaki put
Kraljevnu trenutka u meni probudi…
NEMA LJUDI, NITI BUKE NEMA…
Nema, buke, nema niti ljudi
Samo vjetar u krošnjama bludi
Zavlači se međ’ lišće i granje
Kao da ispunjava im tajnovite sanje.
Nema buke, niti ljudi nema
Vilin konjic na lopoču drijema
Pamučni se oblak ogleda u vodi
Misao mi plovi, kao barka brodi.
Nema ljudi, nema niti buke
Kad zagrlim vodu ona prolazi niz ruke
Slijeva se po tijelu, mrsi kosu dugu
Avion u daljini ostavlja bijelu prugu.
Nema ljudi, niti buke nema
Leptir traži hlad gdje pada moja sjena
Samo što je misao poželjela odmoriti
Netko u daljini počinje govoriti.
Pristigli su ljudi, sa njima i buka
Oaza je postala sad prometna luka
Sve vrvi od riječi, povika, galame
Dan postao je nalik na ostale dane.
Kad ljudi pristignu, buka lagano ušeta
Moja duša se nasmiješi, tiho šapne: “Šteta!”
ŽUTI LIST
List je žuti na zemlju pao
Polako pao, pa zaplakao
Jer nikada više u krošnji neće
Blistati lepršav prepun sreće.
Ostalo lišće šuštat’ je stalo
U pomoć vjetar ono je zvalo
Možda ga vjetar do neba digne
Pa list u krošnju iznova stigne.
Vjetar podiže maleni list
Kao što slikar koristi kist
Šapne mu tiho: “Kraj ovo nije,
Blistati ćeš puno ljepši no prije.”
Kada svo lišće izgubi snagu
Padne na zemlju, upije vlagu
To nov je početak, nikako kraj
Jedno je sigurno, sada to znaj.
Haljinu trošnu drveće skida
Ostaje golo bez imalo stida
U korijenu snažnom životna je rijeka
Na ovaj trenutak odavno se čeka.
Duša će tvoja ka Izvoru teći
Obasjan ćeš biti u svjetlosnoj sreći
Jednoga dana, kad proljeće svane
Prolistati će opet ogoljele grane.
Lišće je žuto padati stalo
Bezbrižno, jer Tajnu života je znalo
Čas leprša na zraku, čas korijenje ga ljubi
Tajna života nikada se ne gubi!
PAHULJA
Negdje daleko, u svemirskoj tišini
Jedna je pahulja poželjela na put poći
Sva kristalno savršena u snježnoj bjelini
Vjetrom je donesena jedne tihe noći.
U oblaku je bilo tijesno, nastala je gužva
Dok druge su pahulje čekale svoj let
Mala je pahulja upijala k’o spužva
Svo stečeno iskustvo za jedan novi svijet.
Znala je da putuje ka plavetnoj planeti
I da jednom postati će kapljica vode
Kad bi barem mogla tada da se sjeti
Svih ovih pahuljica što s njom sada brode.
Kako je savršena svaka od njih
Toliko različita a ujedno ista
U svakoj pahuljici upisan je stih:
“U Svjetlosti si stvorena, predivna i čista!”
Odjednom je vjetar u oblak zapuhnuo
Rasuo je pahulje na sve strane svijeta
I malenu pahulju ka zemlji je otprhnuo
Da pomogne jednoj biljci u proljeće da cvijeta.
Letjela je, letjela, pahuljica bijela
Do jedne stare, umorne, šume na brijegu
Kraj potoka je lepršavo i radosno sjela
Uronjena u škripavom, ledenom snijegu.
Cijelu je zimu upijala u sebe
Nebo i zrak, sunčev sjajan trag
Kad je sunce počelo nutrinu da joj grebe
Sjetila se stiha koji joj je drag.
“U Svjetlosti si stvorena, predivna i čista!”
I za oka tren, kap vode je postala
Brzo teče potokom koji sretno blista
U njegovoj nutrini ona je ostala.
Sad putuje do Izvora, sa kapljama drugim
Poneka od njih toplinom ishlapi
Pa putuje odabranim vozilom drugim
Kao oblak pahuljasti prepun kišnih kapi.
MOST IZMEĐU TIŠINE I BUKE
Kako biti most
Između tišine i buke?
Vječni stanar, a ne samo gost,
U nepoznato koji širi ruke.
Kako svjesna postati
Trena kada duša u buku zaluta?
Može li u buci smirena ostati,
Jer i buka je dio odabranog puta.
Kako most sagraditi
Nad ponorom koji razdvaja dva svijeta?
I čarobno sjeme u sebi posaditi
Koje iz tišine, prema buci cvijeta.
I u most se pretvara
Kad duša poželi u tihovanju biti
Ili kroz buku vibracije stvara
Jer ne želi više glasnost svoju kriti.
Kako očuvati most
Od udaraca vlastite taštine?
Da li meditacijom, kroz zahvalu i post,
Povratkom u krilo unutarnje tišine.
Kako biti most
Između tišine i buke?
Vječni stanar a ne samo gost,
U nepoznato koji širi ruke.
MOJA TIŠINA
Moja Tišina je sve, samo ne tiha
I kada šapuće kroz dva, tri stiha
Odzvanja u meni, vraća mi se jeka
Tutnji nutrinom k’o nabujala rijeka.
Moja Tišina je sve, al’ šutljiva nije
U njoj šapat zbori, duša se smije
Odjekuje životom, ritmom odzvanja
Budi me jekom, kad čini se da sanjam.
Moja Tišina je sve,
Sve ono što čini se da nije
Puna tjeskobe, pitanja, lutanja,
Čas hladi, čas grije
I tamna, i svjetla, nastanjena i pusta
Najsvjetlije mjesto,
Nepoznat teren gdje magla je gusta.
Moja Tišina je sve
Tren budnosti
Tren snivanja
Tren prisutnosti
Tren izbivanja
Ona je sve, samo ne tiha
I kad pjevuši kroz dva, tri stiha
Odzvanja u meni, vraća mi se jeka
Protutnji nutrinom k’o nabujala rijeka.
Željka Košarić – Safiris
