DA ZASTANEŠ NA TREN?

Kada kiša pada, ti se na nju žališ…

Da zastaneš na tren i na kaplji se zahvališ?

Jer na drugoj strani uzavrelog svijeta

Nedostaje vode, nema trave, nema cvijeta.

Kada sunce nudi zagrljaj topline

U njemu ne ćutiš niti trag miline

Dok negdje na sjeveru on blagoslov je svima

Miluje po obrazu kada stisne zima.

Kažeš kako klima bolove ti stvara

Da razmisliš malo, što to tebe razara?

Nije klima uzrok bolova u tijelu

Već što tama prekrila je tvoju svjetlost bijelu.

I dok tako šutke ti prolaziš svijetom

Ne pričaš sa kišom, suncem niti cvijetom,

Ljutiš se na Boga jer ne priča s tobom

A sam si odlučio zašutjeti pred Bogom.

Znaš, unutar tebe On proljeće čeka

I Boginja se budi, tekla bi k’o rijeka

Čovječe, prisjeti se, ti korito si samo

Nosiš sve u sebi, svo blago ti je dano!

Kada kiša pada, ti na njoj se zahvali

Sa kapljicom u kosi daj se našali,

Misao uputi na drugu stranu svijeta

Nju uhvatit će cvijet i počet će da cvijeta.

Svi ljudi će reći kako to je čudo

Jer bez vode, cvjeta ovo biće ludo,

Tek poneki će vidjeti blagoslova trag

Sad u nutrini tebe teče šapat mio, blag.

 

 

SafirisVjetar

VJETAR

Vjetar sa svih strana, udara sve žešće

Hej, moj vjetre, što ne navratiš češće?

Za naleta tvojega krila se rastegnu

Negdje iza oblaka i dugu dosegnu.

Kiša non stop pada, udara sve jače

Hej, kišo moja, zar to nebo plače?

Jer se negdje putem sunce zagubilo

Tajno, iza oblaka, u dugu se zaljubilo.

Pomiješane su boje, kao akvarel

Munja nebo para kao samostrel

Hej, munjo moja, od kud snaga tvoja?

Sva pucaš od sreće od silnoga naboja.

Kišobran se ljulja, hladnoća se osjeti

I moj auto mali, samo da ne leti!

Hej, olujo stani, utihni na čas!

U toplini doma pronalazim svoj spas.

Vjetar sa svih strana, udara sve žešće

Hej, moj vjetre, publika ti plješće!

Jer pjesničkoj duši nadahnuće budiš

Kada svojim zvukom novi stih ponudiš.

Za naleta tvojega krila se rastegnu

Negdje iza oblaka i dugu dosegnu…

 

 

KIŠA

Volim kišni tapkajući zvuk

Munje sjaj

Iza grmljavine kad zavlada muk…

Volim dodir kišnih kapi

Mokar trag

U toplini kože, trag gubi se i hlapi…

Volim kada kapljica klizi niz staklo

Drugu kaplju ljubi

Ili im se svjetlo nije ni dotaklo…

Volim vozit auto kada kiša pada

Uz Oliverov meki glas

Koji šalje poruku za ovdje i sada…

Volim udisati zrak poslije kiše

Udah… izdah…

I disanje postaje sve tiše i tiše…

Volim meditaciju koju kiša nudi

Jer svaki put

Kraljevnu trenutka u meni probudi…

 

 

SafirisNemaLjudi

NEMA LJUDI, NITI BUKE NEMA…

Nema, buke, nema niti ljudi

Samo vjetar u krošnjama bludi

Zavlači se međ’ lišće i granje

Kao da ispunjava im tajnovite sanje.

 

Nema buke, niti ljudi nema

Vilin konjic na lopoču drijema

Pamučni se oblak ogleda u vodi

Misao mi plovi, kao barka brodi.

 

Nema ljudi, nema niti buke

Kad zagrlim vodu ona prolazi niz ruke

Slijeva se po tijelu, mrsi kosu dugu

Avion u daljini ostavlja bijelu prugu.

 

Nema ljudi, niti buke nema

Leptir traži hlad gdje pada moja sjena

Samo što je misao poželjela odmoriti

Netko u daljini počinje govoriti.

 

Pristigli su ljudi, sa njima i buka

Oaza je postala sad prometna  luka

Sve vrvi od riječi, povika, galame

Dan postao je nalik na ostale dane.

 

Kad ljudi pristignu, buka lagano ušeta

Moja duša se nasmiješi, tiho šapne: “Šteta!”

 

 

SafirisListŽUTI LIST

List je žuti na zemlju pao

Polako pao, pa zaplakao

Jer nikada više u krošnji neće

Blistati lepršav prepun sreće.

 

Ostalo lišće šuštat’ je stalo

U pomoć vjetar ono je zvalo

Možda ga vjetar do neba digne

Pa list u krošnju iznova stigne.

 

Vjetar podiže maleni list

Kao što slikar koristi kist

Šapne mu tiho: “Kraj ovo nije,

Blistati ćeš puno ljepši no prije.”

 

Kada svo lišće izgubi snagu

Padne na zemlju, upije vlagu

To nov je početak, nikako kraj

Jedno je sigurno, sada to znaj.

 

Haljinu trošnu drveće skida

Ostaje golo bez imalo stida

U korijenu snažnom životna je rijeka

Na ovaj trenutak odavno se čeka.

 

Duša će tvoja ka Izvoru teći

Obasjan ćeš biti u svjetlosnoj sreći

Jednoga dana, kad proljeće svane

Prolistati će opet ogoljele grane.

 

Lišće je žuto padati stalo

Bezbrižno, jer Tajnu života je znalo

Čas leprša na zraku, čas korijenje ga ljubi

Tajna života nikada se ne gubi!

 

 

SafirisPahuljaPAHULJA

Negdje daleko, u svemirskoj tišini

Jedna je pahulja poželjela na put poći

Sva kristalno savršena u snježnoj bjelini

Vjetrom je donesena jedne tihe noći.

 

U oblaku je bilo tijesno, nastala je gužva

Dok druge su pahulje čekale svoj let

Mala je pahulja upijala k’o spužva

Svo stečeno iskustvo za jedan novi svijet.

 

Znala je da putuje ka plavetnoj planeti

I da jednom postati će kapljica vode

Kad bi barem mogla tada da se sjeti

Svih ovih pahuljica što s njom sada brode.

 

Kako je savršena svaka od njih

Toliko različita a ujedno ista

U svakoj pahuljici upisan je stih:

“U Svjetlosti si stvorena, predivna i čista!”

 

Odjednom je vjetar u oblak zapuhnuo

Rasuo je pahulje na sve strane svijeta

I malenu pahulju ka zemlji je otprhnuo

Da pomogne jednoj biljci u proljeće da cvijeta.

 

Letjela je, letjela, pahuljica bijela

Do jedne stare, umorne, šume na brijegu

Kraj potoka je lepršavo i radosno sjela

Uronjena u škripavom, ledenom snijegu.

 

Cijelu je zimu upijala u sebe

Nebo i zrak, sunčev sjajan trag

Kad je sunce počelo nutrinu da joj grebe

Sjetila se stiha koji joj je drag.

 

“U Svjetlosti si stvorena, predivna i čista!”

I za oka tren, kap vode je postala

Brzo teče potokom koji sretno blista

U njegovoj nutrini ona je ostala.

 

Sad putuje do Izvora, sa kapljama drugim

Poneka od njih toplinom ishlapi

Pa putuje odabranim vozilom drugim

Kao oblak pahuljasti prepun kišnih kapi.

 

 

SafirisMostMOST IZMEĐU TIŠINE I BUKE

Kako biti most
Između tišine i buke?
Vječni stanar, a ne samo gost,
U nepoznato koji širi ruke.

 

Kako svjesna postati

Trena kada duša u buku zaluta?
Može li u buci smirena ostati,
Jer i buka je dio odabranog puta.

 

Kako most sagraditi
Nad ponorom koji razdvaja dva svijeta?
I čarobno sjeme u sebi posaditi
Koje iz tišine, prema buci cvijeta.

 

I u most se pretvara
Kad duša poželi u tihovanju biti
Ili kroz buku vibracije stvara
Jer ne želi više glasnost svoju kriti.

 

Kako očuvati most
Od udaraca vlastite taštine?
Da li meditacijom, kroz zahvalu i post,
Povratkom u krilo unutarnje tišine.

 

Kako biti most
Između tišine i buke?
Vječni stanar a ne samo gost,
U nepoznato koji širi ruke.

 

 

SafirisTisinaMOJA TIŠINA

Moja Tišina je sve, samo ne tiha

I kada šapuće kroz dva, tri stiha

Odzvanja u meni, vraća mi se jeka

Tutnji nutrinom k’o nabujala rijeka.

 

Moja Tišina je sve, al’ šutljiva nije

U njoj šapat zbori, duša se smije

Odjekuje životom, ritmom odzvanja

Budi me jekom, kad čini se da sanjam.

 

Moja Tišina je sve,

Sve ono što čini se da nije

Puna tjeskobe, pitanja, lutanja,

Čas hladi, čas grije

I tamna, i svjetla, nastanjena i pusta

Najsvjetlije mjesto,

Nepoznat teren gdje magla je gusta.

 

Moja Tišina je sve

Tren budnosti

Tren snivanja

Tren prisutnosti

Tren izbivanja

Ona je sve, samo ne tiha

I kad pjevuši kroz dva, tri stiha

Odzvanja u meni, vraća mi se  jeka

Protutnji nutrinom k’o nabujala rijeka.

 

Željka  Košarić  –  Safiris