AKO SAM IKADA…

(Tranzit Saturna kroz 8. kuću,  tranzit Sjevernog čvora kroz 8. kuću – TRANSFORMACIJA)

Ako sam ikada… a znam da jesam!

Dušu svoju Neznanjem vezala

Pa životima putujem ne znajući gdje sam

Jer strahom sam nutrinu sve više stezala,

Ovom pjesmom sad raskidam lance

Oslobađam sebe, znance, neznance…

Sve one duše koje sam povrijedila

Eksplozijom misli, riječju i djelom

Iscjeljujem rane koje sam zavrijedila

Svaku ogrebotinu, udarac i prijelom.

Ako sam ikada… a znam da jesam!

Dušu okovala ugovorima krutim

Pa životima putujem ne znajući tko sam

Umjesto da zapjevam, ja radije šutim

Jer strah u nutrini ponekada je jači

Od udaha svjetlosnog koji me okružuje

I ne čujem, ne vidim što za mene to znači

A moja duša, Svemir za tugu optužuje.

Ovom pjesmom sad raskidam lance

Oslobađam sebe, znance, neznance…

Sa željom da slobodan let ja spoznam

Onda kad tamom dušu okružim

Najveću tajnu u duši prepoznam

U trenutku kad potonem, kad se rastužim,

I pri tome moj val

Dodirom uskovitla nečije more

Nekom davnom plimom potopim nečiji žal

Na tuđem licu ucrtam bore

Ovom pjesmom sad raskidam lance

Oslobađam sebe, znance, neznance…

Za vremena prošla

Za  buduća vremena

Jer svi smo mi niti božanskog vretena

Spiralnom kretnjom pravimo krug

Ovom pjesmom otpuštam

Jednom davno stvoren dug…

SafirisPomrcinaSunca

POMRČINA SUNCA

(Tranzit Saturna kroz 8. kuću, tranzit Sjevernog čvora kroz 8. kuću – TRANSFORMACIJA)

Zatamnjeno nebo nutrine

Sve je utihnulo u taj čas

Ne vide se dijelovi cjeline

Niti dopire do mene poznati glas.

Vrijeme je mirovanja

Tihovanja

Šutnje

Ne očekujem Svjetlost

Niti glas drage mi nebeske lutnje.

Znam, sve je u redu

Tako kako treba biti

Ipak, riječi nižem već u slijedu

Ne može ih tama skriti.

Ne vjerujem očima

Pozornica tamna u ekran se pretvara

Zahvaljujem ovakvim unutarnjim noćima

Jer kroz tamu, Svjetlost progovara

Na svoj poseban, zvjezdan način

Daruje me iskrama

Daruje me svačim

Što ja sama zamijetila ne bi

Da me sunce stalno obasjava

Da li bih se obratila samoj sebi

Plovila snovima kad caruje java?

Sve je sada pomiješano

Kao da je razlivena po svemiru duga

Zahvaljujem na svemu što mi je dano

Za tren radosti i za tren kad dušu

Ispunjava tuga

A Svemir

Čujem ga

Otkucava kao moje bilo

Kroz pomrčinu nudi nemir

Sve se je kroz mene slilo

Ipak

Vrijeme je mirovanja

Tihovanja

Šutnje

I kad ne očekujem Svjetlost

Sretna sam duša

Jer ispunjava me glas

Moje nebeske lutnje.

SafirisNeboPredZoru

NEBO JE PRED ZORU…

Mjesec je pred zoru božanstveno sjao

Kad bi barem čovjek u nebo više gledao

Shvatio bi da izvana, sve je  kao iznutra

Možda to primijetiti će jednom… sutra?

Zvijezde su noću iskričavo plesale

Haljinice svjetlosne  po nebu su objesile

Zamijećene su bile tu i tamo

Kad bi čovjek, nebu pogled uputio samo.

Otkrio bi otkucaje jednog novog svijeta

Svemir kao livadu gdje sjajna zvijezda cvjeta

Iznutra i izvana kako sve je isto

Ocean od sazviježđa kao more bistro.

Plavetna bića od zvjezdanoga praha

Nebeski su putnici bez imalo straha

Jedan osmijeh i rađa se galaksija nova

Kojom duša putuje kad prepuna je snova.

Nebo je pred zoru iskrilo najsnažnije

Na tren, oči su moje bile malo vlažnije

Jer čežnja me povukla časom izvan tijela

Poželjela sam biti jedna galaksija cijela.

Mjesec je i dalje božanstveno sjao

Kad bi barem čovjek u nebo više gledao

Shvatio bi da izvana, sve je  kao iznutra

Možda to primijetiti će jednom… sutra?

SafirisDanasJesi

DANAS JESI… I SUTRA JESI…

Danas jesi

I sutra jesi

Samo nitko ne zna gdje si…

Tko si?

Da li duša novo tijelo negdje opet nosi?

Možda taman konac sačinjava tkanje

Ili je od svjetlosti izgrađeno novo zdanje

Putuješ li kroz svemire

Miruješ li na nekoj planeti

Nosiš li sa sobom sve prastare nemire

Da li se duša zemaljskoga svijeta sjeti?

Jer je svaka nit podsjetnik na dane

Polazište iz centra

Na sve četiri svjetovne strane

Ona najdalja ujedno i najbliža

Kroz dubinu dodiruje visinu

Račva se, mrsi, razilazi, križa

Sve u želji da osjeti znanu joj blizinu.

Danas jesi

I sutra jesi

Netko uvijek zna gdje si…

Prati tvoje nevidljive stope

Onu iskru koju nosiš kao zvjezdan trag

U svemiru ovom kad kazaljke se poklope

Svjetlost pristiže tebi kao zagrljaj drag.

Mi putnici smo bezvremeni

Duboko u sebi znamo

Kako granice ne postoje

U zaborav kad utonemo tu i tamo

A sivilo zamjeni sve dugine boje

U tom trenu  Buđenje doziva

I danas… i sutra…

Netko nam šapuće kako duša još je živa

Dobrodošla u neka nova svjetlosna jutra!

SafirisBuntovnica

BUNTOVNICA S RAZLOGOM

(Ascendent Vodenjak – Mjesec u Ovnu)

Buntovna je moja Duša

Mnogi kažu; Šuti !

Pusti stvari da teku svojim tokom

Iako će to rijeku Istine da zamuti.

Tad u meni uzavrije

Moja krv usplamtjela, vruća,

Razlog svemu želim znati…

Zar je Duša tek kućica od pruća,

Koju može vjetar straha

Da poruši tako lako…

Zar da tuga družica mi bude

U trenutku kad se čini da prijatelj je svatko.

Kako da okrenem glavu

Od nepravde i laži…

Zar da kradem dio Svjetla

I da stid mi bude pratitelj najdraži…

Zašto da zašutim u trenutku

Kada kriknula bih najjače što mogu

I da šutnjom ja pozovem mračne sile

A udaljena budem Bogu.

Znam

Buntovnica s razlogom sam

Razumiju me rijetki ljudi,

Ali jednom… barem jednom…

Razlog, možda isti,

Sličnu Dušu će da razbudi.

(Zbirka poezije “Zvjezdani šapat duše”)

SafirisNemaDruge

NEMA MI DRUGE…

U ovo doba Kali yuge

Nema mi druge…

Nego pisati svjetlosne poruke

Na koraku svakom

Voditi borbu s unutarnjim mrakom

U njima tražiti podsjetnik na dane

Kad ljudi nisu bili podanici tame.

U ovo doba Kali yuge

Nema mi druge…

Već ostati budna u svakome trenu

Jer, čim zatvorim svoje duhovno oko

U sebi naletim na visoku stijenu

I sve što je izgrađeno nježno, polako

U dijelove razlomi se

Samo tek tako.

U ovo doba Kali yuge

Nema mi druge…

Već unutarnjim šapatom stišavati buku

Čovjek čovjeku biti

Kad potraži pomoć kroz moju ruku

I onda kad u meni želja se rodi

Da od svega pobjegnem

Il’ potopim sebe, kao jedrenjak

Na uzburkanoj vodi.

U ovo doba Kali yuge

Nema mi druge…

Putnicom biti u trnovitom hodu

Koja kune se da pronaći će

Željenu slobodu

I sve vrijednosti koje danas zaborav je skrio

Kad čovjek iz bunara tuge

Zamućenu vodu još nije pio.

Znakove na putu svaki dan primijetiti

Pomisliti na Svjetlost u trenu

Kad rijetka duša nje će se sjetiti

U ovo doba Kali yuge

Nema mi druge…

 

 

 

Željka Košarić  –  Safiris