Život bez maske

Jesu li to prava lica što gledaju u mene?

Jesu li to iskreni muškarci i žene?

Zašto više ne prepoznajem tko me ne voli ili voli,

zašto se svi ledeno smješkaju i sakrivaju se od vlastite boli?

Jesam li i ja ponekad pod svojom maskom,

skrivam li se i ja to od ljudi,kao crv pod daskom.

Odakle toliko hladnoće u ljudima,

nitko se više ne raduje životu i čudima.

Koliko to uloga odglumimo u jednom danu,

i odakle toliko pakosti kad otkrijemo nečiju manu.

Osjećate li se i vi ponekad prazni,

prepuštate li se ukletoj sudbinskoj kazni.

Sviđa li vam se ovo “Internet” doba,

gdje vam je život samo igrica i zatvorena soba.

Pristajete li na ovu otuđenost u svijetu,

zar ne vidite da time radimo globalnu štetu.

Otvorite srce za drugog čovjeka,

ne hranite te unutarnje demone dovijeka.

Poklonite osmjeh drugom ljudskom biću,

ostavite prosjaku na ulici neku ‘siću’.

Zagrlite dijete i kada slučajno nešto slomi,

ne kažnjavajte ga, i sam život će nekad da ga lomi.

Poljubite svog partnera i kada vam ne čita misli,

sjetite se onog žara kada ste se jedno uz drugo stisli.

Poklonite kolegici na poslu jedan mali cvijet,

i vidjet ćete u njenim očima anđeoski let.

Skini prvi svoju masku iza koje te sve guši,

budi uz drugog čovjeka i kada mu se sve ruši.

Tek tada kada prvi pokažemo svoje pravo ljudsko lice,

život će dobiti smisao kao i ove moje životne skice.

 

Svjetlana Pejić

 

 

Svi smo mi jedno

Tko vam je rekao da ste samo vi bitni, niste ni svjesni koliko ste sitni.

Tko vam je rekao da je smrt kraj, i da se samo klečeći odlazi u raj.

Zar zaista mislite da ste odvojeni od neba,

i da vas na svakom ćošku nekakav grijeh vreba.

Što će vam pare, zlato i devize

kad vas čeka rupa gdje svaki crv nagrize.

Kuda to jurite bez balansa i smisla,

toliko ste u strahu da vam se i sama duša stisla.

Zašto trujete želudac i glavu,

psujete, pljujete i samo želite slavu.

Žurite, žderete i opijate se noćima

uvijate se, ližete, predajete se đavolskim moćima.

Stanite i osvjestite sadašnji trenutak,

počistite, izliječite svoj duševni kutak.

Bitni ste nam jer smo neodvojivo Božanstvo

rođenjem smo svi dobili ovo zemaljsko prostranstvo.

Zagrlite sebe i svoje unutrašnje dijete,

neka vam u radosti i sreći godine prolete.

Ostavite trag iza sebe dok ste živi,

ja sam pronašla smisao života i u ovoj rimi.

Volite se, grlite se, poklonite vrijeme nekom drugom,

pomozite ako se netko bori sa tugom.

Neka vas po tome pamte kada vas se sjete,

jer i sami vidite kako nam godine lete…

Svjetlana Pejić