TEBI, PRIJATELJICE MOJA

Svaka dugina boja, dok ju s tobom promatram, čini mi se još ljepša

… draga prijateljice moja.

Svaki tvoj zagrljaj i smijeh, uništi i poništi moj neuspjeh.

Dugo nisam osjetila takve namjere čiste,

nisu ni sve emocije uvijek iste.

Sjećam se kad smo se upoznale, živce si mi dizala,

moje ružne riječi tužno pregrizala.

Iznad svega lošeg se izdizala.

Kažu da su prijateljice kao obitelj druga,

i zaista si postala moja životna pruga.

Da mi se približiš nije bilo lako,

biti moj prijatelj ne može baš svatko.

Tvoje strpljenje i ljubav probilo je sve moje barijere,

naučila si me da je prijateljstvo važnije od karijere.

Bezuvjetno mi nudila pomoć na dlanu,

otjerala si svu moju tugu nagomilanu.

Zadnji novčić iz džepa mi davala,

kako nemaš više od toga još si mi se i ispričavala.

Svoje vrijeme poklanjala meni,

i sad su ti trenuci uvijek blaženi.

Nekada sam se upitala, zar ona to sve glumi,

jer ono što sam joj ja uzvraćala bili su minimumi.

Bila si mi ponekad i čudna, no svaka definicija o tebi je uzaludna.

Život mi je pokazao gdje sam slaba i da ne glumim da sam baraba.

Ti si svojom skromnošću pokazala šta je smisao života,

par toplih zagrljaja, sjaj u oku i dobrota.

Moj ego se tvom srcu naklonio,

moj ponos se na tvoju dušu naslonio.

Pitala sam se da l’ sam te zaslužila,

jer sam se mnogo puta na tebe potužila.

Odbijala svaku tvoju ponuđenu pomoć,

Misleć’ i da tako dobijam moć.

Onog dana kad je moć sama nestala,

moja sumnja u tvoju iskrenost je prestala.

Sjetih se da svako daje ono što u sebi nosi,

a ja sad znam draga prijateljice i tko si.

Ti si anđeo u ljudskom obliku,

koji je ubio moju čistu logiku.

Ti si dio mene koji sam negirala,

zato sam tako napadno na tebe i reagirala.

I sad kada si danima kod mene boravila,

ponovo si me digla i ja sam se oporavila.

Ti si dijete u meni koje sam zaboravila…

 

PJESMA ZA MAJKU

Dragoj mojoj majci,

želim život kao u bajci.

Živjela sam ispod njenih grudi,

i samo ona može da mi sudi.

Osjećala sam njenu nemoć i tuge,

maštala kako trčimo ispod duge.

Ćutila njenu bojazan i strahove,

čistila zajedno s njom životne krahove.

Utočište nam je bila hladna soba, molitva i mrak,

jutra su nam bila puna nade da ćemo dobiti neki znak.

Željela sam da anđeli siđu i zaštite moju mamu,

da joj ublaže prolazak kroz životnu dramu.

Nije bilo znaka,

ali moja majka je postala jaka.

Izdigla se nadljudskim naporima iznad svakog bola,

na svojim leđima osjetila što je životna škola.

Preživjela je crne dane i duhove rata,

svojom jačinom i snagom isplivala iz živog blata.

Čvrstom voljom i vedrim duhom,

zagrnula se novim životnim ruhom.

Zakoračila u svoj rajski vrt,

Sad se smije i na samu riječ “smrt”.

Moja majka borac je kakvog nema,

najbolje kiflice ona meni sprema.

Draga moja mati, ovo moraš znati:

Ne postoji mjerna jedinica za tvoju snagu,

ne postoji mjerilo ljepote za tvoju narav blagu.

Ne želim drugu dušu “mame”,

Jer sam bila sretna i kad smo živjele same.

Nesebično si mi darovala i dva dobra brata,

U mojem životu otvorila nova rajska vrata.

Svoje si patnje uložila da bi nama ljubav umnožila.

Sad si zaslužila da sjediš ponosno na prijestolju svom,

Jer si se borila da bi nam stvorila božanstveni dom.

 

HVALA TI LILI

Svako jutro kad otvorim vrata,

Čeka me kučak sa dlakom boje zlata.

Svaku noć kad s posla idem kući, ona se sjuri niz ulicu i prema meni trči.

Bilo ljeto ili zima ona za mene uvijek vremena ima.

Bila ja tužna ili sretna, kad ju vidim duša mi je poletna.

Dan po dan i godina evo prođe, a nema jutra da mi ona na vrata ne dođe.

Ponekad se zagledam u njene smeđe oči, i osjetim tad životinjske moći.

Njihova moć je snaga oprosta i vjere, u ljubavi životinje nemaju mjere.

Znaš LILI, podsjećaš me malo i na mene, jer sam čekala nekoć neke ljude kamene.

Baš kao i ti radovala se susretu svakom, ne misleći da me ti isti smatraju ludom i lakom.

Bezuvjetno ih voljela i stajala im na vratima, a oni se nisu pojavljivali satima.

Ali dobro, bilo pa prošlo, neko čudno vrijeme je došlo.

Živ je samo onaj koji ljubav daje jer njegovo postojanje tad zauvijek traje.

Zato sam davajući sebe, kao nagradu dobila tebe.

Svako jutro kad otvorim vrata dobijem porciju ljubavi i zlata.

Nažalost LILI moja, ljudi grizu ispružene ruke i odbijanjem ljubavi sebe dovode do muke.

Ima ljudi bjesnijih od pasa, čovjek je postao ogorčena rasa.

Ti i ja smo se opredijelile za ljubav, radost i ljepotu i dale smo “davajući” smisao životu.

Svi bi samo uzimali, lagali i krali, da su ih naučili drugačije možda bi i oni znali…

da se samo “davanjem” ljubavi životna iskra pali!

 

Svjetlana Pejić