ZABORAV

Kako zaboraviti tebe, a ne prerezati dio sebe.

Kako te istjerati iz mozga i glave, kako usmrtiti misli koje me dave.

Kuda krenuti bez sjenke tvoje, toliko si živ u meni kao i sve ćelije moje.

Zašto stalno oživljavam naš susret prvi, i odakle toliko u meni potrebe da te volim do krvi.

Jednom ću shvatiti zašto sam ovo pisala, i otkud ovo gušenje kad sam i do sad bez tebe disala.

Kako narediti srcu da ne preskače kad te vidi, zašto ti ne mogu samo napisati : *ne dolazi, ostavi me i idi*

Želim se probuditi i da te se ne sjećam više, želim da se sve vezano za tebe izbriše.

Pitam se ponekad živim li i ja u tebi, ili su nam se zaista razišli putevi.

Ljubav je kažu bezuvjetna i ne boli, ali s tobom je ljubav samo *kleči i moli*.

Za ljubav nema potrebe patiti, moliti ili se vratiti.

Ljubav te čini prozračnom i lakom, kao da lebdiš i putuješ zrakom.

Ova sila što u meni buja, nije ljubav to je Adamova guja.

To je djelić ženskog prokletstva, da nas upozori da se maknemo s mjesta.

Da slušamo svoj unutarnji glasić, koji ti kaže: ŽENO, za tebe je muškarac a ne muškarčić.

Za tebe je netko tko će te na dlanu nositi, netko tko će se tobom ponositi.

Za tebe je netko s kime je sve lako, netko s kime ne može biti svatko.

Za tebe je netko tko je spreman i goriti, netko tko će se za tvoju ljubav boriti.

Netko… s kime ćeš se preporoditi.

 

ISTINA I LAŽ

Svi žele istinu u lice, a onda ih zaplaše moje životne skice.

Riječi koje pišem istina su moja, u njima će se prepoznati svaka duša koja želi biti svoja.

Nekima sam dotakla centar njihovih bića, jer znaju da je hrabrost zavoljeti i slabića.

Svi se borimo za istinu neku, a ne prepoznajemo ni vlastitu jeku.

Istina se ne traži, istina smo mi, shvatit ćemo to kad nam propadnu naši sni.

Istina je kad udahnete zrak i na nebu ugledate samo vama vidljiv znak.

Svoju istinu ja ne želim kriti, jer znam tko sam bila i tko želim biti.

Nema istine izvan tijela, kad sam je tražila izvan sebe nisam znala šta sam htjela.

Istina je moj drhtaj, treptaj, zanos i moja suza, istina je da volim vino…

… i da mi je Severina muza. Istina je u mojoj naježenoj ruci, a laž počiva u duševnoj buci.

Laž i istina dobro se znaju, jer jedna drugu često odaju.

Ako želite da vam lažem, sebe ću pogrešno da prikažem.

Znam ja i lagati lijepo, ali ne želim hodati kroz život na slijepo.

Želim da su mi oči otvorene i bistre i da se u njima roje samo misli čiste.

Svaki čovjek je sam po sebi tajna, svaka duša je zvijezda sjajna.

Laž je jedno, a drugo je tajna, jer ni istina nije uvijek baš bajna.

Tko sa lažima hoda noge su mu kratke, ali su mu moći zavodljive i slatke.

Tko se odluči na istinu tešku, sam sebi će oprostiti svaku grešku.

Odlučila sam uzeti istinu pod ruku i božanstvenim mirom ugasiti duševnu buku.

 

KRIVI LJUDI

Nikada se nisam pitala zašto mi to rade, nisam se pitala jer sam znala.

Znala sam da ih bolim i rane im solim.

Nisam se pitala zašto sam meta, jer sam ionako željela biti centar svijeta.

SVIJET – SVJETLANA.

I ime mi je svijetlo, samo je u meni živjela tama.

Ne živim ja u svijetu, svijet je u meni.

Nisam se pitala zašto me ogovaraju, zašto me prozivaju, zašto mi spuštaju cijenu,

i na sam spomen moga imena bacaju pjenu. U lice me vole, a iza leđa mi se mole.

Mole da me nema, da nestanem i zauvijek zašutim.

Oči mi ne vide, ali ja vidim njihove duše, vidim njihovu tamu i duševne suše.

Svi su oni u meni jer ja sam ih nastanila, a zatim jednog po jednog sahranila.

Ako je u meni svijet, napravit ću od njega najljepši cvijet.

Od nastanka živog blata napravit ću svoj mali svijet od zlata.

Iselit ću iz sebe sve krive ljude, jer ko su oni pa da mi sude!?

U meni će se roditi potpuno novi svijet i život novi, tamo gdje se ostvaruju najljepši snovi.

 

Svjetlana Pejić