MOJA SAMOĆA

Moja samoća je finoća, trag ispod duge gdje žive moje sluge.

Moja samoća je gluhoća, gdje nema čula, samo mrak i kula.

Moja samoća je sljepoća,

crvena zjenica oka ispod izgužvanog kapka.

Moja samoća je bez bola, neopisivi osjećaj kao da sam gola.

Moja samoća, moja škola.

U samoći se krijem od vanjskog svijeta,

previjam ranjeno srce koje je uvijek meta.

Moja samoća je jasnoća, vrtlog želja i sivih snova.

Moja samoća je čvrstoća, šapat tebe i mene bez jasnog zova.

Moja samoća je slatkoća, umočen nektar bića u smolu,

moja samoća je rjetkoća, prerezana žila oživljena u bolu.

Moja samoća je mirnoća, integracija dobra i zla,

moja samoća je trudnoća, gdje se netko nanovo rađa,

…a taj netko sam ja.

 

NEMA TE

Nema te više i sad moje srce otkucava sve tiše.

Više te nema i siva samoća mi se sad sprema.

Otišao si iz moje topline, ostavio me da pravim sreću od gline.

Nema te više ljubavi moja slijepa, a činilo se da sam ti dobra i lijepa.

Prošao si kroz vrata moja, u sobi gdje sam bila samo tvoja.

Ukrao moju zadnju kartu za raj, obukao se , zalupio vratima i označio kraj.

Ležala sam još satima u krevetu tužnom, osjećala sam se ranjeno i ružno.

Buljila danima u bijela vrata, stisnutih kapaka brojala otkucaje sata.

Izgužvanog jastuka i čupave kose, pustila sam da me crne misli nose.

Mjesecima se vukla od posla do stana, da ne pomislim na tebe nije bilo ni dana.

Tražila utjehu u cigarama i vinu, osjetila kako mi živčane stanice ginu.

Jutrima se nemoćno na noge dizala, navečer pila, plakala i rane si lizala.

Možda bih i na tabletama završila, da se nisam sjetila koju sam zapovijed prekršila.

“LJUBI BLIŽNJEG SVOGA KAO SAMOG SEBE”… misao je koja me osvijestila,

svoju ljubav ja sam pogrešno smjestila.

Nisi ti mene ostavio zato što me voliš, ti si u moj život i došao da me boliš.

Nisi ti meni ništa uzeo,niti sam ja šta dužna tebi,

sve što dugujem, dugujem sama sebi.

Hvala ti ljube, što si me ostavio one noći, tada sam shvatila da bez tebe moram,

al’ bez sebe neću moći.

 

REKLI SU MI

Rekli su mi kad sam bila mala, ti si dijete vragu iz torbe ispala.

Rekli su mi neki veliki ljudi, ne slušaj druge ljude i ono što želiš budi.

Rekli su mi da sam kao kometa, i kad odrastem da ću biti zgodna teta.

Rekli su mi da sam mala “luda”,  ali da imam potencijala za stvaranje čuda.

Nekada su mi znali uputiti i ružne riječi, tada su mi znale i suze poteći.

Od moga smijeha radili su reklamu, po potrebi me svrstavali u barabu ili damu.

Uzimali moje emocije zdravo za gotovo, zvali me raznim imenima od anđele do sotono.

Jednog dana sam se izgubila u vrtlogu epiteta, svih zločestih naziva, pridjeva i etiketa.

Odlučila sam odbaciti mišljenja tuđa, i tek tada sam im se činila još i luđa.

Kada te više ne diraju ničije pogane riječi, otvaraju ti se putevi ka istinskoj sreći.

Kada shvatiš da je tvoje samo ono što ti daješ, riječima širiš ljubav i da se pritom ne kaješ.

Kada prihvatiš sebe kao savršenu manu, nitko ti ne može pokvariti minute u danu.

Kada shvatiš da prljave riječi idu iz nesretnih usta,

molim te… ne prljaj se i ti jer njihova je duša pusta.

Sve dok ima lijepe riječi ima i za ljubav nade, a drugima oprostiš jer ne znaju šta rade.

 

Svjetlana Pejić