NEROĐENO MOJE

Mislim na tebe bebo moja mala,

Pomislim: Oh Bože, pa ona bi u moj stomak stala!

Po trbuhu se nekad gladim,

biti će curica, mogla bih da se kladim.

U izlogu gledam čarapice male, nekad ih i kupim kao iz šale.

Voljela bih da me netko zove mati, željela bih tebi curice život dati.

I ja sam nekoć bila mala beba,

svakom čovjeku majčinska ljubav treba.

Vjerujem da će mi se ispuniti ova želja pusta,

I sad u snovima vidim tvoje oči i mala usta.

Spusti se na zemlju kao moj genetski kod,

Budi moj početak, sjeme i plod.

Izrasti u meni kao nova žila života, pokaži mi kakva je u majčinstvu ljepota.

Dok ti pišem ovo plače mi se na svako slovo.

Dođi bebo moja, želim biti majka tvoja.

Da zajedno trčimo kroz livade pune cvijeća,

Da se smijemo i plačemo kad nas obuzme sreća.

Dođi da se divimo plavetnilu mora, dođi dok me ne napadne i posljednja bora.

Podari mi osjećaj istinske radosti, da zaboravim na trenutak sve ljudske gadosti.

Otvoreno ti je mjesto ispod srca moga, molim se kod Boga i za oca tvoga.

Sve je moguće ako ti je vjera jaka, sa velikom vjerom ostvarena je želja svaka.

Tako će i ova moja, da postanem majka tvoja.

 

MORSKA BOL

Bio si u mom životu gost.

Mlad, zgodan i priprost.

2017. godine promijenila sam grad, ali me opet privukao jedan gad.

I dok sam se polako navikavala na novu klimu, u njegovom naručju dočekala sam i zimu.

Nisam stigla ukloniti zavoj sa stare rane, a on je svojim lažima bojao moje dane.

Svjesno je zario zube u moju svježu bol i na ranu mi posipao sol.

Grad je novi, a ja još uvijek ona stara koja dopušta da ju netko vara.

Novi grad, a on tako zgodan i mlad.

Mislila sam zabavit ću se malo i da će mi biti svejedno što mu nije stalo.

Samo jedna noć, mjesec i more, i rastat ćemo se prije zore.

Prvi put svjesno poželjeh avanturu i ponovo sam oživila svoju ljubavnu buru.

Slijedila sam nagon i osjećaj strasti, ne misleći pritom da ću na koljena pasti.

Opet sam ponovila  svoja stara djela, dobivajući samo ono što nisam htjela.

Opet sam na istom pitanju pala: zašto dozvolim da ispadnem budala!?

Drugima sam te predstavila kao da si mi šala, a samo ja znam koliko sam ti se dala.

Nikome ne pričam koliko me boliš,

i da mi svakom porukom pokazuješ koliko me ne voliš.

Nije svaka želja u naš život dobrodošla, jer ti si me vratio unazad odakle sam i pošla.

Životna lekcija bolom se plaća, i slična iskustva u život ti vraća.

Nas dvoje imamo samo istu tamu i od ljubavi uvijek napravimo dramu.

Molim te… ostavi me samu, odradila sam s tobom svoju karmu.

 

VIŠE SVJETOVA

Postoji li na ovom svijetu još svjetova, imamo li priliku za više letova?

Imamo li zaista bezbroj života ili se samo u jednom može iskusiti ljepota.

Ako mislite da nema života osim ovog sada, što će vam onda toliko jada,

kad vam je mrska druga nada.

Mrtvi živite od grada i rada, noćima zaspite samo kad vas umor svlada,

a… nekad… ni tada.

Više volim vjerovati da duša živi vječno, i da ništa što sada radimo nije prosječno.

Draže mi je živjeti znajući da ima reprize, i da ću moći popraviti međuljudske krize.

Da ću opet moći zaboraviti tko sam bila, zašto sam se svađala i ljutila.

Volim misliti da ću tebe opet sresti, u nekom dvorcu, selu ili na cesti.

Možda me tada upoznaš malo bolje, i  staviš me na svoje ljubavno prijestolje.

Možda baš u tom životu ispraviš našu sramotu.

A možda je sve to samo iluzija uma, koji u tebi prepoznaje ljudskog monstruma.

Koja god da se istina krije iza svega, ja bih i dalje srcem birala samo njega.

Možda  ćemo se ipak na kraju puta shvatiti,

prepoznati, zagrliti i Božjoj kući se vratiti.

 

Svjetlana Pejić