ŠUTNJA

Moja šutnja je dijamant,

jer šutnjom prekidam unutarnji rat.

Moja šutnja je energetski spas

kako ne bih vrištala na glas.

Šutnjom gutam svoju istinu pravu,

jer zbog istine možeš izgubiti glavu.

Mislila sam da ljudi koji šute mute,

a zapravo sam imala projekcije ljute.

Dugo godina sam grlenom čakrom izražavala svoju moć,

Moć govora, moć svoje istine, moć glasa

ne znajući da sam sa vriskom bila sve dalje od spasa.

Bla, bla, bla, bla, riječi samo teku,

ali ako ih ne izgovaraš svjesno one odlaze u crnu rijeku.

Bla, bla, bla, ja sam ovo ja sam ono…

riječi koje su branile moje egoistično zvono.

Zato… ponekad biram da šutim jer izgovorena riječ živi svoj život,

a kad pričam biram da sam u radosti… jer što vrijedi da trošim sebe na prolazne gadosti.

Poznata sam kao glasnogovornik i pričalica,

ali riječi znaju da budu krivo prihvaćene kao smicalica.

Naravno, nije do mene što drugi shvati ali riječima se ponekad i blati i zarati.

Ponekad samo dajem šutnji mjesta, da vidim komu će moja ignoriranja napraviti mjesta.

Ponekad samo ovu potrebu da pričam iz osobne gladni, ostavim da se smiri i da se hladi.

Jer shvatila sam da puko brbljanje samo po sebi ne radi.

Šutnja. Mir. I trenutak između šutnje i vriska, namjera je vrlo skliska.

Zato svoje šutnje volim, jer tu se sebi totalno ogolim.

Zato i ne izgovorene riječi nosim kroz pisanje, jer to mi daje životno disanje.

Jezik nema kosti, al’ kosti lomi, što da si dodatno stvaram patnju kad se nešto slomi.

Iz usta neka mi samo ljubaznost teče, jer sad je vrijeme kad riječi liječe.

Ponekad imam osjećaj da i nemam šta da kažem,

no… uđem u šutnju i vidim što to lažem i važem.

Zato i imamo jedna usta, da nam duša ne postane pusta,

zato i imamo dva uha da nam duša ne postane suha.

Manje priče, više djela… to je formula za mene da živim život koji nisam smjela.

Svojom šutnjom sam dobila što sam htjela.

Mir, a ne hir.

Kad te emocije ponesu, one uvijek odu na krivu adresu.

Pazim na svoje misli, pazim na svoj glas…

jer ako ne pazim na sebe kako mogu da budem ljubazna i mislim na vas?

Ono što iz mene leti, može biti emocija osveti.

Ono što iz mene teče, mogu biti emocije koje liječe.

Izbor uvijek imamo, pa se tako i u matrixu igramo.

Riječ je uvijek čista, u njoj možemo živjeti kao nešto i kao ništa.

 

PRAZNINA

Šta se to u meni zbiva,

uvukla se neka šuplja praznina.

Šta je to ušlo u moje tijelo

pa se više ne osjećam ni potpuno ni cijelo.

Kako li je samo nastao ovaj defekt u duši,

ne osjećam ništa, iako vidim da se stari svijet ruši.

Odakle se stvorila u meni ova pustoš i tupost

ne reagiram ni kad vidim neku glupost.

Kako nisam osjetila to i prije

da mi srce tešku bitku bije.

Zašto ne osjećam ni sreću ni tugu

zašto mi je svejedno što znam da voliš drugu.

Glumila sam da sam nedostupna i teška,

a zapravo sam prikrivala da sam žena greška.

Pravila sam se da sam dobro i da sam jaka,

a dozvolila da me povrijedi i šuša svaka.

Bol za bolom, rana na ranu

smijala sam se samo po danu.

Laž za lažima, pad za padom

navikneš se živjeti i sa svojim jadom.

Suza za suzom, jauk za jaukom

pomiriš se i sa svojom mukom.

Shvatiš da su to iskustva i da je sve prolazno

al’ ne mogu ostaviti srce da mi bude prazno.

Možda sam ubila bol ili je bol mene udavila

iskreno bojim se ovog bezličnog ništavila.

Želim osjetiti ponovo vatromet i žar

želim živjeti emocije, jer emocije su nebeski dar!

 

ISTINA I LAŽ

Svi žele istinu u lice, a onda ih zaplaše moje životne skice.

Riječi koje pišem istina su moja, u njima će se prepoznati svaka duša koja želi biti “svoja”.

Nekima sam dotakla i centar njihovih bića, jer znaju da je hrabrost zavoljeti i slabića.

Svi se borimo za istinu neku, a ne prepoznajemo ni vlastitu jeku. Istina se ne traži, istina smo mi, shvatit ćemo to kad nam propadnu naši sni. Istina je kad udahnete zrak i na nebu ugledate samo vama vidljiv znak.

Ja svoju istinu ne želim kriti jer znam tko sam bila i tko želim biti. Nema istine izvan tijela, kad sam je tražila izvan sebe nisam znala šta sam htjela.

Istina je moj drhtaj, treptaj, zanos i moja suza, istina je da volim vino i da mi je Severina “muza”. Istina je u mojoj naježenoj ruci, a laž počiva u duševnoj zbrci. Laž i istina dobro se znaju, jer jedna drugu često odaju.

Ako želite da vam lažem, sebe ću pogrešno da prikažem. Znam ja i lagati lijepo, ali ne želim hodati kroz život na “slijepo”.

Želim da su mi oči otvorene i bistre i da se u njima roje samo misli čiste. Svaki čovjek je sam po sebi tajna, svaka duša je zvijezda sjajna.

Laž je jedno, a drugo je tajna jer ni istina nije uvijek baš bajna. Tko sa lažima hoda noge su mu kratke, ali su mu moći zavodljive i slatke.

Tko se odluči na istinu tešku, sam sebi će oprostiti svaku grešku. Ja sam odlučila uzeti istinu pod ruku i božanstvenim mirom ugasiti duševnu buku.

 

Svjetlana Pejić