DUGO NISAM MILOVANA

Dugo, baš dugo nisam milovana

jer sam godinama lažima silovana.

Dugo nisam osjetila nečiju bliskost

jer mi je kroz srce probodena kost.

Dugo moje ruke nisu tuđe dirale

jer su oči moje uvijek krivog birale.

Dugo, baš dugo moja postelja je prazna

ponekad mi je to blagoslov, ponekad i kazna.

Dugo se nisam ljubila niti mazila,

svakog zbližavanja sam se bojala i pazila.

Dugo se nisam niti grlila,

jer sam u pogrešne ruke hrlila.

Dugo se moje tijelo uz tuđe nije privilo,

jer mi je duša otišla u sivilo.

Dugo nisam zaspala na nečijem ramenu,

jer sam svoje tijelo prodavala kamenu.

Razmišljam o tome, evo već danima

kako je samoća čudna nama samima.

Ali opet mi se čini da nisam zbog toga tužna,

jer znam da mi je sudbina mnogo toga još dužna.

Možda je život i kratak da se sama budim,

ali ne mogu više da se kamenu nudim.

Možda je život i lakši u dvoje,

saznat ću… kad mi u naručje dođe ono MOJE.

 

SJETIŠ LI SE?

Sjetiš li se dragi moj

otkucati moj telefonski broj…

Sjetiš li se nas barem kada kiša lije…

ili ti i dalje razum srce krije.

Sjetiš li se moje sobe, moje postelje i moga oka

sjetiš li se mojih nogu, vrata, usana i boka…

Poželiš li kadkad da smo trajali duže,

bude li ti žao što mi nisi za rođendan donio ruže.

Osjećaš li ponekad moju glad za tobom,

posramiš li se ikad što si me smatrao robom.

Zatitra li ti srce kad me slučajno vidiš,

ili samo spustiš glavu, okreneš se i postidiš.

Sjetiš li se koliko sam u tebi izgarala,

koliko sam ti opraštala i na kraju se razočarala.

Poželiš li da si barem jednom uz mene zaspao

ili se bojiš da bi se upravo tada raspao.

Sjećaš li se mojih šapata na uho tvoje,

sjećaš li se da sam ti rekla – “uzmi sve što je moje”

Zastaneš li ikad kada mi prođeš pored kuće

oznoje li ti se dlanovi, bude li ti vruće?

Vidiš li me ikad kad zatvoriš oči,

osjetiš li bojazan da ipak bez mene nećeš moći.

Ili si me zaista zauvijek zaboravio i otpisao

kao lošu i bespotrebnu misao.

Jesi li me zaista sahranio, prekrižio i

sam sebi zabranio?

Ja se tebe sjetim, ponekad kad su svitanja…

i pitam se da li su mi još uvijek važni odgovori na ova pitanja?

 

ŽELJA

Mjesecima sanjam jedan te isti san,

da mi se ostvario duševni plan.

Želja srca moga kućica je kamena

prepuna cvijeća, malena i stamena.

Da je smještena izvan svake buke

i da mi je bistar potok nadomak ruke.

U dvorištu da imam kamin i vrt

i da u spokoju i miru dočekam starost i smrt.

Zimi da mi je toplo kad se grijem na drva,

i da mi je vjeverica susjeda prva.

U proljeće da sadim začinsko bilje

i da me okružuje trava, drveće i smilje.

Ljeti da se gola kupam u potoku čistom

i da nekad popričam sa pčelom ili glistom.

A u jesen da ubirem plodove svoga rada

i dok kuham zimnicu uživam u trenutku SADA.

Maštam o toj kućici daleko od ljudi

i da se prepustim svemu što mi majčica zemlja nudi.

I sad dok ovo pišem, jasno ju vidim pred očima

ostvarilo mi se ono što sam sanjala noćima.

 

Svjetlana Pejić