NEĆU TE ZVATI

Neću te zvati, jer sam prestala onog dana kad sam rekla da ću stati.

Neću te zvati, da ne moram više gledati koliko je sati.

Neću te zvati i ne zanima me tko te na instagramu prati.

Neću te zvati jer mi se srcu više ne pati.

Ne, zaista te više neću zvati

… rekla sam ti sve što si htio znati.

I ne, ne zovem te više, a čežnja nestaje polako sve tiše i tiše.

Ne zovem te više, a opet te osjećam sve bliže i bliže.

Jer shvatila sam da je ovo matrix igrarija, prepuštam sve univerzumu što sam mudrija i starija.

Ovo je samo naša ljubavna igra, pa što će nam onda tuga, bol i briga.

Kad sam te zvala nisi se javljao, uživao si u trenutku kad si me ostavljao…

I zato ti kažem , nikada…, baš nikada više te neću zvati…

možda te ipak još ta tišina… u moj život vrati…

…

Ne, neću te zvati.

 

TIJELO BOLA

Kad bi barem opet bili stranci

da me prožderu oni strastveni žmarci

Kad bi barem da se vrati vrijeme

i da osjetim leptiriće i treme

Eh, da si danas prvo što sam vidjela

pa da ti k’o strancu ispričam čega sam se stidjela

Kad bi mi barem bio ništa i nitko

da te poznajem samo površno i plitko

Bilo bi mi lakše s ovog stanja svijesti

da ti objasnim da bol nije nešto za jesti

Da sam ti barem tada znala izmaknuti

ne bi tako lako mogao moje rane dotaknuti

Da sam ti barem tada znala reći NE

jasnije bi znala kuda idem i gdje

Da ti barem nisam tako lako poklonila tijelo

moje srce ostalo bi cijelo

Da sam ti barem postavila jasne granice

ne bih se izgubila sa svoje životne stanice

E da sam, da smo, da si….

vremenom se i takvo pitanje gasi

Bio si ljubav na prvu traumu duše

i tada se emocije buše, guše i ruše

Stajala sam pred tobom tužna i gola

Želeći žestoko spojiti naša tijela bola

Da mi je samo vratiti taj sat i dan

i da sam se probudila sada,

znajući da je to samo san

Eh, da mi je ono što nije…

… opet bi moja duša pronašla tebe poslije ili prije…

 

NEĆU TI STIĆI REĆI

Neću ti stići reći

da si moj najljepši san o sreći

Neću ti stići reći

koliko sam ti posvetila ljubavnih riječi

Neću ti stići reći

da si u mojim očima bio najveći

Neću ti stići reći

koliko me tvoj pogled liječi

Neću ti stići reći

koliko sam ostala gladna tebe i tvojih riječi

Neću ti stići reći

da si mi zadnja misao kada idem leći

Neću ti čak ni stići reći

da mi se više ne moli i ne kleči

Neću ti stići reći

jer znam da je “ona” onaj problem veći

Neću ti sve ni reći

Jer bi ti zadala udarac žešći

Neću ti nikada reći

da te volim… jer će me jezik zapeći

Neću ti stići reći, a više ni ne želim

da ti posljednji put ponovim:

Tebe s nikim ne mogu da dijelim.

Neću stići ništa da ti kažem

nemam potrebe više sebe da lažem.

Neću ti nikad više ništa reći,

nisi me ni slušao jer ti je uvijek neko drugi “preći”

U biti, reći ću ti još samo ovo ….

… potrošila sam na tebe i zadnje slovo.

 

Svjetlana Pejić