PITAM SE

Ponekad… samo ponekad se pitam, čemu toliko zla,

poželim da ovo sve sanjam i da izađem iz tog sna.

Pitam se iako me odgovor i ne plaši,

kada će i kako ovo zlo da se nadmaši.

Kakav se to virus širi svijetom,

ostvaruje li se neko proročanstvo ovom kletvom.

Širi se neki strah, tuga i tama

počinjem se osjećati sigurno samo kad sam sama.

Neka snažna sila iz mraka nas vreba,

krade nam i oduzima sve što nam za sreću treba.

Bliskost je odavno počela jenjavati

počinjemo se polako u robote pretvarati.

Ljubav, poljupci i zagrljaji nestaju,

brakovi i odnosi pucaju i prestaju.

Umorni i hladni sa povezom na ustima,

pravimo svoje umove praznim i pustima.

Pitam se ponekad čemu trka za novcem,

kad vam se srce kida i šivate ga koncem.

Šta se to događa iz dana u dan,

tko se to s nama igra i krade nam miran san.

Odakle toliko drame u ljudskim glavama,

ne smijemo se više ni humoru ni šalama.

Koliko god da se trudim vrtjeti misli sretne,

one same odabiru brigu i sjete.

Fali mi jako ljubav, ljudskost i dobrota

ovo što predosjećam je zabrinutost i grozota.

Zar je stvarno samo virus krivac ove planete,

kako mislimo pod maskama odgajati dijete.

Pitam se… ponekad… jesam li ja luda,

ima dana da ne znam više ni kako ni kuda..

Ponekad… ali samo ponekad, poželim smak svijeta…

ljudski i restart, i da nestane ova planeta…

poželim da ponovo eksplodira – nova kometa!

 

VOLIM SVOJ ŽIVOT

Moj život je moja stvar,

Moj život je od Boga dar.

Život svoj ja živim smjelo,

Jer nisam fokusirana samo na jelo i tijelo.

Život je simbioza dobra i zla,

Želim da iskusim iskustva sva.

Život je put od pakla do raja,

Život je staza od kraja do sjaja.

Moj život nije samo puka slučajnost,

Život je ravnoteža i osobna realnost.

Volim svoj život iako je nepredvidljiv,

Volim ga jer je pravedan i stidljiv.

Život moj je ponekad sklizav teren,

Al’ što mi prija od njega ja uberem

Moj život, moja pravila,

Voljela sam ljude i kad sam ih davila.

Život nije jedan još puno ću da ih imam,

Zato i ne mogu glavom svima da klimam.

Život je ono što – sada – živim,

I esencija postojanja kojoj se divim.

Moja glava je krošnja stabla,

U njoj se roje misli i ponekad budem slaba.

Moje tijelo je more bez kormila,

Što sam morala to sam i slomila.

Moja duša je zvijezda Danica,

Moj život je moja kraljica.

 

BOŽIĆNA ŽELJA

Stiže Božić, najljepše doba,

stižem i ja svojoj kući, čeka me majka i moja soba.

Svaka godina je novi stupanj svijesti,

mijenjaš svoju realnost kad se makneš od loših vijesti.

Kada svučeš tijesno odijelo krivih uvjerenja,

čitava percepcija i pogled na svijet se mijenja.

Kada se okružiš ljudima uz koje procvjetaš,

tada se samo smiješ i pjevaš, kažu ti da si sektaš.

Kada osvijestiš da si moćni kreator u svome životu,

odjednom ti sreću ne predstavlja samo sedmica na lotu.

Tvoj unutrašnji svijet dobija druge boje,

i u tvoj život ulaze ljudi koji sami sudbinu kroje.

Ulazim u novu godinu vjerujući procesu života,

iza mene ostaju strahovi, krivica i Golgota.

Ispred mene su nove mogućnosti i nova čuda,

ostvarit ću sve što poželim, neka misle da sam luda.

Ali jedna želja se rađa i osjećam da je jaka,

a to je božićna želja da postanem majka.

Sljedeća godina će biti radosnija i bolja,

ostvarit će mi se želja, neka je Njegova volja.

I vama divni ljudi želim od srca mir i sreću,

a posebno onima koji su vjerovali u mene,

Vas nikada zaboraviti neću.

 

Svjetlana Pejić