Takva sam…

Moja priča nije drugačija,
živim život u bojama.
Nekad crn, nekad bijel,
nekad bezbojan.

Pratim miris disanja,
uvučena u svijest bezgraničnog plutanja,
koracima hvatam svijet,
kao posljednji zalogaj.

Sažvakana izlazim iz vrtloga,
uvijek jednako naivna.
Uznemire me bespotrebna pitanja,
mikroskopski pregledi u vašim očima,
koja je najnovija dijagnoza:
Opet nisam dovoljna?

Zastore oblačim pred sunčevim sjajem,
volim tišinu ispunjenu svojim snovima,
jer tada se oslobađaju strahovi,
zatvoreni u dubinama.

Volim ih puštati slobodne da lete,
da me izgrizu i probaju izluditi,
pa da lagano zaspu pored mene,
kao i ja – sasvim umorni.

Moje su riječi drugačije,
čudne, ružne ili ozbiljne.
Kako god gledaš u njih – dobro je.

I Moja je istina drugačija,
za mene ljudskost nema granica.
Za mene greške ne traže opravdanje,
Za mene ne postoje ladice u koje stavljam ljudske figurice.

Ne izvodim manipulirajuće rituale.
Sloboda je svačija, i ja  vam je dajem.
Sve što treba je pogledati u svijet,
neopterećenim očima.

Bez predrasuda, osveta, manipulacija.
Bez htjenja svačega zauzvrat. Bez sebičnosti, mržnje i degradacija.
Jer Svatko je od nas stvoren da bude – jedinka.

Ne poštujem ustaljena pravila, glasna sam kad zatreba,
vrištim kad mi se hoće, smijem se koliko puta sam sama sebi dovoljna.
Koristim psovke, jer lijepa riječ nije odlika dobrog čovjeka.
Ne nosim maske, jer život nije Maskenbal.

Kod mene se poštovanje zaslužuje,
podjelu mlado-staro, moj sistem vrijednosti odbija da razumije.
Determiniranost drugim okolnostima u životu,  jednostavno ne priznajem.
Svatko ima priliku da izgradi sebe, bez obzira odakle potječe,
svatko ima priliku biti čovjek,
a to mu nekako pada najteže.

Vjerujem u slobodu svakoga.
Ne živim život u mantrama.
Nisam sljedbenik vjerskih krugova,
nisam podanik kultova.

Vjerujem u svoje neznanje o svijetu,
zato ga istražujem.
Ne znam sve, sasvim sam ranjiva.

Neshvatljiva. Pomirena sa odrazom u ogledalu,
kojeg nisam nikad gledala.
Suočena sa manama, koje sam negirala,
U susretu sa sobom,
koju sam uvijek imala.

Oslonjena na svoj stav,
punim staze nepopunjene,
ne brišem prošle tragove,
ne sramim se svojih poteza,
za loše trenutke ne krivim nikoga.

Što sam mogla – to sam odabrala.
Kad nisam – bila sam odabrana.

Povratka nema, ali naprijed uvijek mogu.
Mogu i zastat, to nije slabost.
To je odmor mojih nogu.

Kad pogledate svijet,
slobodnim očima,
kad osjetite sigurnost pod samo svojim nogama,
kad ne pružate ruku da bi nekog povukli,
kad se ne pokušavate svakome svidjeti,
kad se borite protiv nepravde i pokušate oduprijeti,
da budete čovjek kakvog bi drugi željeli,

Možda shvatite kakva sam ja.

Dopuštam svojoj svijesti da živi bez granica.

Tad me osudite,  bez kajanja.

 

Astro Aisha………………………………………………………………………………………………………