Čitaj me na sprovodu

Pročitaj se pjesmo na sprovodu,

kako netko ne bi čitao

 svoj jebeni govor.

Pun usahlih, dotrajalih,

ishabanih riječi.

Pun lažnog naricanja
i spoticanja o svaki dah,
lažno nacrtanu Tugu
i isprale čežnje.

Pročitaj se na sprovodu,
dok opušci od ljudi
trčkaraju grobljem
u želji da me što prije pospreme i odu.

Popušili su oni mene, Prijatelju.
Odavno.

Popušila sam i ja njih.

Znaš li?

Gomile onih što došli su uputiti “posljednji Pozdrav”
Nikad me na ulici nisu dočekali osmjehom,
pogledom, a kamoli riječju.

Gomile onih što padaju u oaze Bola,
Bili su upravo sav moj Bol.

Gomile onih što pisat će mi hvalospjeve,
uvijek su se trudili nabacati što više
prljavih, odvratnih riječi,
na moj Lik.

Gomile onih što će sa “ponosom” reći: Bila je Naša!
Nikad nisu bili Moji.
Iako, uvijek su si trudili davati neki posebni značaj.
Trudeći se biti mi Bitni.
Biti mi Netko.

Iako za njih, uvijek sam bila Ništa i Nitko.

Gomile onih što položit će vijence i cvijeće,
samo je golima koja je uvijek radila što oni žele.
Nikad, ono što želim ja.

Jer da jesu. Znali bi: ne volim cirkuse, parade i kič.
Ne volim crvene ruže.
Ne volim ni pamćenja od vijenaca koji uvenu.

Ja nisam čovjek za spomenike.
Ja nisam Čovjek za sjećanja.
Ja nisam ceduljica na koju će objesiti
svoje Velike riječi.

Previše mi je tupa i bezlična ta slika.
Monogramna masa lutaka
nabijenih na špic.
Njihova kotrljanja prema meni,
periodična, ista, navučena.
Njihov gromoglasni pljesak i Muk.

Želim buđenje.
želim biti Budna dok oni dolaze.

Jedan po jedan.
Tiho, tiše…
Kao da neću zamijetiti tko je tko.
Kao da će se prošuljati na vršcima
svoje prljave duše,
tražeći da im se dam  po posljednji put Još.

Oni tako grabe, prijatelju.
Vječnost u kojoj bivam.
Baš kao što su grabili nemilice i Život iz mene.

Tisuće lica, kao pantagane.
Prošetat će posljednji put mojoj dušom.
Grickajući oltar mojih snova,
Glasno žvačući moj Smijeh,
bacajući koplja u moje Oči.

Vičući jedni drugima: Učinite ju Smrtnijom nego što je.

I neće im biti Dosta.

Vjeruj.

Pusti samo otvoren prolaz za Životinje.
One razumiju moj Jezik.

Ne želim biti ona koja je umrla i bila rođena.
Niti ona koja je ostala zapamćena.
Niti glavni lik nečijeg govora,
natrpanih epiteta i usporedba.

Ne želim biti nečija “redaljka”.
Ni živa, ni Mrtva.
Ni odsutna.

Nisam ničija Kurva.

Reci to onima što došli su na mimohod kurvanja o poštenju.
I onima, što zaradit će na mom mrtvom tijelu,
mnogo više nego što bi smjeli.

Reci onima što zaviju se u crno,
da odjeća ne oplakuje njihovu bol.
Nema potrebe za tom čađavom masom,
neka slobodno budu: svoji na svom.

I neka svi naljepe iste maske na lica,
da ne gledam mozaik i ovaj put.
Neka me puste da umišljam kako su tek savršena linija,
kojoj se malo nagnuo Ljudski Kut.

Reci im ako možeš, da ne dolaze.
Želim barem jednom imati Mir.
Jer ako dođu, bojim se prijatelju,
iskočit ću kroz svoju kožu,
rastvorit ću usahle usne,
i natjerati Mrtvilo da progovori.

Znaš…Ti najbolje znaš.
Da takve ljude – ne trpim, ne volim.

I zato, pročitaj se na sprovodu pjesmo.
Kako nitko ne bi čitao svoj jebeni govor.

Donesi mi pokoji Strip Dylan Doga, gitaru, Karte
i sa štovanjem ubilježi:

Posljednje…

Zbogom.

 

Astro Aisha