Gospođa Pošast
Zasljepljuješ svojom gracioznošću;
Oh dobroto neviđena!
Ti sitno stvorenje, plod mraka i plod ljubavi…
Kriva si jer svojom prisutnošću tjeraš naivne
U svjetlo, koje potom dobiva
svoj konačan oblik –
Tada kada su oni već duboko u transu
Tvoga nametnutog delirija!
Toliko je ugodan, toliko je opipljiv…
Mogla bih u njemu umrijeti, zamotati svoje
Silovane misli, svoj trepet,
Sve, sve svoje… njihovo…
Tuđe, mila moja, riječ tuđe.
Nisi li svjesna?
Ukrašena kroničnim altruizmom,
A opet pitam se kako si to naslijedila?
Gledam te dok spokojno, potajno u maglici
Bolesna slažeš svoju mrežicu, diviš joj se;
Jer to je veće od ikakvih sila, veće od bogova.
Dok pognutom glavom upravljaš
Marionetom, dok nježno se smješkaš,
Jesi li se ikada, crnooka vampirice,
Zapitala upravlja li ta nestašna marioneta možda tobom?
Oh da, delikatna su ta pitanja,
Nemoj slušati, bit će ti lakše,
Jer svemir je beskonačan,
Ono što tvoj um nije.
Hajde sada, krtice,
Digni glavu, ne tuguj;
čeka te još mnogo jama,
Ti vječno im duguj!
Crni zov prirode
Utihnu glasovi… smrt ih odnosi,
Vu?e ih za ona goruće, teške lance,
Kroz blatnjavo šumsko polje,
Kroz svježu šiljastu rosu,
I kroz njihove najveće noćne more…
Progledale su oči,
Nakon vječne tame
Što utone im duboko u raširene zjenice…
Šume progovoriše,
Jesenji oblaci pocrnješe…
I gledamo kako cvijet
Gubi smisao, vene,
Dok ga hladni vjetar polako njiše… Razara.
Crni Brijeg polako nestaje,
Iza one guste magle
Koja odiše očajem i tugom neumornom…
Podigoše nepoznate sjene,
Nekoliko vješala,
Žrtva nije prinošena…
Žrtve više nema.
I Crni Brijeg sada bogat užasima,
Otvara svoje ždrijelo
I vičući priziva daleke planine,more i najdublje jame
Da u ovom očaju traže spas.
Perun leži,
A blijede mu ruke okovane na kamenu.
Slavenske rijeke,
Sala liju se, ulaze u grobove!
Crni Brijeg vrišti, zove…
Tresu se blatnjava polja!
I njišu se te stare krošnje!
Sve dok…
Utihnu glasovi, kiša ih gasi…
Te vu?e ih vjetar kroz šumsko tlo,
Kroz šiljastu rosu,
Pred očima samog Peruna…
Kroz blato povlače se… I gube smisao.
Neumorna jeka umire.
Vuče ih kroz venulo cvijeće…
Kroz sve nas,
I njihove najveće noćne more…
Bliski susret
Djevičanski je Mjesec virio iza onih oblaka,
dok je bistro nebo polako sklapalo svoje oči,
koje topile su se u toj vodenoj dimenziji.
Vidjeh par večernjih labuda kako nestašno lutaju božanskim zrakom
te kako njihovim magičnim krilima
udaraju po površini jezera,
uznemirivši uspavane valove i dubine Neptunske.
Mjesečeva je svjetlost obasjavala taj drevni kamen,
koji isticao se među ovom neizrecivom ljepotom.
Sve sam to promatrala nekakvim zapanjenim pogledom,
ni sama moja smirena duša nije mogla opisati čar blaženih prirodnih stvorenja ove drevne atmosfere.
Par se žednih jelena spustilo niz brdo kako bi doveli svoj životinjski dan pri kraju,ispijajući bistru svetost.
Jedan je značajno pogledao u mome smjeru,
te nastavio gasiti svoju žeđ.
Moje je šesto čulo odmah prepoznalo Cernunnosa u tom skladu, prirodnom staništu.
Lutaše mi oči prema drugoj strani obale, gdje ne vidjeh ni žive duše.
Trenuci su prolazili u miru i tišini, dok se Mjesec borio za svoju grandioznu vidljivost.
Tada mi oči ponovno zalutaše ka drugoj strani,
ovoga puta ugledavši njega – noćnog posjetitelja, nalik palom anđelu.
Njegova me božanstvena energija odjednom okružila,
prolazila mojim tijelom i duhom, milovala moju kožu.
Popraćena nevjerojatnim trncima,
mogla sam osjetiti kako me ta snaga grije od glave do pete
te kako me neviđenom brzinom lagano ispunjava srećom.
Lady Irja
