Mnogi su se do sada susreli sa literaturom na temu pozitivnog razmišljanja, kreiranja stvarnosti, moći podsvesti.. I verujem, mnogi su se poigrali sa tim.

Neki od nas su se osvrnuli na prošlost i na sve one težnje koje smo ostvarili, kao i na one koje nismo. I mnogima se javilo pitanje:

Šta utiče na ostvarivanje odluka, ciljeva, težnji koje imamo? Šta pravi razliku? Zašto se neka težnja ostvarila, iako smo potpuno zaboravili na nju, a neka druga, u koju smo dosta napora uložili, nije?

Imam dva primera iz svog života, pre nego što sam ozbiljnije počela da proučavam celu tu priču, koja mogu rasvetliti deo tog pitanja. Prvi je moja zaluđenost Londonom, kada sam bila dete. Sada i ne mogu da se setim zašto je baš London bio bitan, ali se sećam da sam stalno maštala o tome da ću otići.

Jednom prilikom sam na času geografije, na geografskom atlasu nacrtala sebe tamo. Taj crtež je ostao godinama, smešna slika, dan danas je imam u glavi, ja u sred Londona, nacrtana matematički, sa linijom umesto tela. Elem, vreme kada sam ja odrastala bilo je teško – ratovi, inflacija. Nije bilo govora o mogućnosti da odem bilo gde. Nigde nisam ni putovala.

Na kraju, potpuno neočekivani sticaj okolnosti, u momentu kada mi London nije bio ni na kraj pameti, i kada sam odavno zaboravila na sve maštarije u tom pravcu, dobijem od firme priliku da odem tri nedelje u London na usavršavanje jezika, svi troškovi plaćeni…  Znači, potpuno, potpuno neverovatno, sticaj okolnosti i kockice koje su se složile na pravi način.

Drugi primer je pre 12 godina, kada su me pozvali dok sam bila na porodiljskom odsustvu, na razgovor zbog potencijalnog unapređenja na poslu gde sam radila. Bilo je komično, jer ja sam sve vreme razmišljala da li mi mleko curi i da li će se to videti na košulji koju sam obukla, dok sam glumila da ozbiljno slušam velike planove koje su imali za novu organizaciju i mene.

Pitali su me ono klasično pitanje: “Gde vidite sebe za 5 godina?”. Sećam se, kao da je juče bilo, slike koja se u tom momentu pojavila: Prelep sunčan dan, sedim na travi, u velikom dvorištu kuće, okružena zelenilom, na ćebetu, sa knjigom u ruci, a oko mene gomila sitne dece. Nasmejala sam se tada, jer je slika bila potpuno živa, potpuno sam je doživela, osetila, ali, naravno, nisam rekla ono što sam pomislila. Dala sam očekivani odgovor, zajedno sa informacijom kada mogu da prekinem porodiljsko odsustvo.

Ono što je bitno za ovu priču je da sam pet godina kasnije zaista ostvarila tu sliku. Izašla sam u dvorište kuće (koja pet godina ranije nije bila ni u naznakama, niti je postojala mogućnost da je imam!) sela na travu, a deca su bila okolo, igrajući se veselo. Sunce, zelenilo, deca… osećaj ispunjenosti. I onda, samo, klik, sećanje na tu istu sliku koju sam videla kada su me pitali gde vidim sebe. I čudan, čudan osećaj!

Prvi put sam za sankalpu, za taj pojam, čula na yogi, od svog instruktora. Tada sam već proučavala literaturu iz oblasti pozitivnog razmišljanja i imala neko znanje o svemu tome. Životna dešavanja su mi na primeru pokazala pogubnost negativnih emocija, začaranog kruga samosažaljenja, povređenosti, straha, anksioznosti, krivice.

U tim okolnostima postaje jasno da zakon privlačenja, zakon vibracije radi i da stvarnost koju živimo kreiramo unutrašnjim stanjem. Jasno sam osećala značaj zakona privlačenja, celu tu ideju, ali me je materijalni aspekt te priče zbunjivao, te silne želje koje se vizualizuju, to bespotrebno rasipanje energije da bi privukao jeftinije cipele ili putovanje, novac.

Delovalo je potpuno besmisleno – usmeriti emociju, misao, utiske, da bi privuklo nešto toliko beznačajno, suštinski nebitno. Koja je cena toga? To pitanje mi je stalno bilo u glavi, i zato se nikad nisam istinski poigrala sa privlačenjem. Koncentrisala sam se na pročišćenje od negativnog i prepuštanje onome što je dobro za mene.

Kada je instruktor yoge pričao o sankalpi, stvari su donekle postale jasnije. Sankalpa je odluka, ali za razliku od drugih odluka, koje donosimo na intelektualnom nivou, ona je podržana i emotivnim delom (energijom) i delovanjem. Za sankalpu je potrebna jasnoća i sjedinjenost uma, tela i duha. Deo koji inače često nedostaje u našim svakodnevnim odlukama je emocija, svest o emociji i osećaj onoga čemu težimo.

Intelektualno mi svi, na primer, donosimo odluke da ćemo ustajati ranije, vežbati, da ćemo smanjiti količinu hrane, izbaciti štetne namirnice iz upotrebe, da ćemo završiti poslove koje odlažemo, učiti, raditi… ali to ostaje na nivou intelekta. U nama ne postoji svest o necelovitosti, ne primetimo emocije koje su često suprotne odluci koju donesemo.

Pa prespavamo sat koji smo navili, a privučemo okolnosti koje nam daju dobre izgovore, poput, baš je sada neko slavlje na kome mora da se jede ili je član porodice bolestan. pa treba naše vreme i brigu.. Sve dok ne postoji shvatanje ili bar nagoveštaj znanja, ideja o zakonima koji deluju, o podsvesnim težnjama, o razjedinjenosti, neće postojati ni težnja da uložimo napor u pravcu osvešćivanja svega što sabotira odluku koju donesemo.

Pravi rad na sebi postavlja kao preduslov jasnoću. Rad sa ciljevima i motivima su bitan deo i osnova rada. Prosto cilj mora biti definisan, jasan. I mora postati deo svake misli, emocije, delovanja. Način postavljanja cilja je ozbiljna tema i zahteva mnogo više prostora nego što sada želim da uzmem. Ali ono što hoću da naglasim je da je sve to sankalpa, rad sa odlukama, rad sa namerom.

Sankalpa je odluka koju razumemo i osetimo. Treba da bude jasna, sa fokusom na ono čemu težimo, i treba da bude doživljena. Kada mentalno izgovaramo odluku, sankalpu, osećamo da je to čemu težimo već postignuto. Zapravo time dopuštamo da je to za nas moguće, stvarno, ostvarivo.

Sankalpa je seme koje postavljamo na mesto gde ima uslova da se primi i raste, a to su oni momenti kada postoji dublji kontakt sa sobom, kada postoji sjedinjenost emotivnog i intelektualnog dela. Periodi svesnog opuštanja, yoga nidra i drugi momenti u kojima smo prisutni i usmereni su pravi momenti za mentalno izgovaranje sankalpe.

Sankalpu treba pažljivo da odaberemo i formulišemo. Preporuke su da bude jednostavna, jasna, precizna. I da se tiče nas samih, naših ciljeva i težnji. Treba da budemo iskreni prema sebi kada formulišemo težnju, jer često sebi namećemo ciljeve koje bismo voleli da imamo, one koji bi potvrdili našu nesebičnost, duhovnost ili intelekt.

Cilj, odluka, težnja, treba da budu naši. Treba da budu takvi da možemo da osetimo sebe kroz tu težnju, i da bude značajna, da sebe istinski želimo takvim. Možemo početi sa manjim odlukama, sa konkretnijim ciljevima, da bismo lakše primećivali sve ono što sputava našu odlučnost i delovanje, i da bismo mogli da posmatramo kako se stvarnost prilagođava našem unutrašnjem stanju, jasnoći, usmerenosti, odlučnosti.

Formulacija treba da je pozitivna, da definišemo ono što želimo da postignemo, a ne ono čega želimo da se oslobodimo. Umesto odluke da se oslobodimo stresa, strahova, anksioznosti i nemira, odluka treba da bude usmerena ka unutrašnjem miru, stabilnosti, ravnoteži, poverenju, predaji. Umesto odluke da ne budemo bolesni, slabi, zavisni od drugih, odluka treba da bude zdravlje, snaga.

I, najvažniji primer, umesto odluke da pomažemo drugima, umesto rešavanja problema drugih, odluka treba da bude usmerena na kvalitete, koje su potrebni da bismo imali kapacitet da pomognemo, na – snagu, stabilnost, sopstveni razvoj.

Sankalpa je seme koje treba da posadimo i negujemo. Negujemo je svakodnevnim prisećanjem, jačanjem težnje (u momentima kada radimo yoga nidru, kada smo opušteni, usebljeni, sjedinjeniji) i delovanjem u pravcu odluke.

Međutim, i kod odluke koju donosimo (a koja tada postaje namera), poštujemo principe yoge – bez nasilja, bez ambicije. Sa svešću o trenutnim granicama i sa strpljenjem koje sadrži predaju i dopuštanje. Ako postoji osećaj sebe, onda ne postoji ambicija, ne postoji nestrpljenje da se nešto postigne. Već samo beskrajno poverenje da nas svaki sledeći korak (svestan korak!) vodi bliže cilju.

~ Zažmuri. Dopusti. Oseti. Dotakni.

 

Gordana Parvatii