DVIJE SESTRE VRAČARE
U sobičku jedne stare straćare
Na dnu tajnovite šume mračne
Rođene su dvije sestrice vračare
U sunčanome danu, godine oblačne…
Objema je svjetlost ponudila svoj sjaj
Iako je duša izabrala druge pute
Jedna bira topli sunčev zagrljaj
Druga tamom obrubljene skute…
Znanjem su obdarene na samome rođenju
Kao korist čovječanstvu, il’ u službi tame
Sve vlastiti je odabir u željenome htijenju
Pogledajmo kojim kruhom, svoju dušu hrane…
Magijske karte, moć i kristalna kugla
Strahom obavijeno njezino je biće
Čarobni napitak kojim riješit će te rugla
Telepatskom vještinom obavijene priče…
Tako prva vračara ulazi u ljudski um
Pretražuje sakrivena mjesta i zbivanja
Ubacuje u sinapsu hipnotički šum
Unaprijed određuje neka nova snivanja…
Čim osjeti zlatnik kako zvecka u džepu
Probude se u njoj vještine nove
Gledajuć’ budućnost za čovjeka slijepu
K’o u paukovu mrežu sve želje se love…
Druga sestra vračara drugom stazom gazi
Ljekovito bilje sakuplja u travi
Nesebičnim djelovanjem ljudsko tijelo pazi
I životnim poslanjem Božju dušu slavi…
U kristalnoj kugli sad odgovore traži
Na upite kako obnoviti dušu
Izabire nježan put i odgovor blaži
Kako bi izbjegla produbiti sušu…
Kristalni se visak sad vrti pravim smjerom
Tinktura je spravljena, napitak vrijedan čeka
Sve odabrano s najboljoj svjetlosnom namjerom
Da iscijeli i dušu i tijelo čovjeka…
Tako teku dani, i zvjezdane noći
U sobičku jedne stare straćare
Igrokaz je svjetlosnih i nekih mračnih moći
Što oduvijek ih igraju dvije sestre vračare.
ODJEĆA ZA DUŠU
Svako veće, svakog jutra igra se nastavlja
Iznova i neprestano tijelo se obnavlja
Vodom ispiremo nečistoću svu sa kože
I ne mogu ne upitat’ ponovno te Bože;
Koju odjeću da odjenem danas svojoj Duši
Jer kad gledam dnevne vijesti, moj svijet se ruši
Kao da bi crna boja bila ponajbolji prizor
Zar je stvarnost sve što nudi radio i televizor?
Potiho… unutar mene, šapuće mi tihi glas
U odjeći ljubavi ti potraži svoj spas
U što ćeš da odjeneš Dušu, ti odijevaš i tijelo
Odjeća su; tvoja misao, tvoj govor, tvoje djelo.
Misao je kao voda kojom osvježavaš otežalu kosu
Nalik je na kapljicu, na srebrnu, jutarnju rosu
U bistrini odražava svu mudrost svijeta
Ishlapiti na suncu može ili pomoć cvjetiću da cvijeta.
Govor ljudski kao ton je s anđeoske strune
Utješiti Dušu može kao klupko tople vune
I ranjavati srce, izbosti ga tvrdim mačem
Uništiti prijateljstvo, natopiti oko plačem.
Što je misao ako izrečena nikada nije
Što je govor ako laž se iza riječi krije
Odjeća za Dušu satkana je i od naših djela
Ukras ili štit od srama kad pokriva naša tijela.
Svako veće, svakog jutra, igra se nastavlja
Iznova i neprestano tijelo se obnavlja
Pokrivamo golotinju, jer sram nam je usađen
A što vrijedi pusti hram od zlata
Ako ljubavlju on nije izgrađen.
Košarić Željka –Safiris
